Stvaralaštvo američkog autora Rossa McElweeja nepobitno je obilježio dokumentarni vérité klasik “Shermanov marš” / “Sherman’s March” iz 1985. godine, punog (pod)naslova “A Meditation on the Possibility of Romantic Love in the South During an Era of Nuclear Weapons Proliferation”. Ni prije ni poslije McElwee nije ni primirisao uspjehu svog landmark filma, inače svog dugog dugometražnog; prave filmske americane u kojoj – naročito iz današnje been there, done that perspektive – na osvježavajuć način mapira američki Jug van uobičajenih stereotipa. Koliko god je to moguće u realnim okvirima, doduše. Sve uz izravan pristup insajdera, jer redatelj je punokrvno južnjačko dijete (Charlotte, Sjeverna Karolina), itekako upoznat s tamošnjim ljudima i pripadajućim običajima. McElwee je osim filmske karijere izgradio i onu akademsku, točnije na uglednom Harvardu, gdje studente od 1986. godine uči o filmu. Nedugo prije svijetu je, pak, predstavio “Shermanov marš”, osvojivši između ostalog Glavnu nagradu žirija na Sundanceu, kasnije i titulu jednog od komercijalno najuspješnijih dokumentaraca tog doba. Sve s devet tisuća početno podmirenih troškova, dokumentarca koji će u konačnici koštati 75 tisuća američkih novčanica.
McElwee je od 25 sati sveukupnog materijala u eter pustio nešto manje od tri, ostvarenja koje je po prvotnim zamislima trebalo dodatno rasvijetliti pozadinu iza osvajačkog, rušilačkog pohoda sjevernjačkog generala Williama Tecumseha Shermana za vrijeme Američkog građanskog rata (15.11. – 21.12.1864.). Jednomjesečna vojna kampanja, poznata kao “Shermanov marš do mora” (“Sherman’s March to the Sea”), generala će doživotno na Jugu žigosati kao najomraženiju osobu u povijesti, a nije teško zaključiti ni zašto – tijekom spomenutog razdoblja njegovi će vojnici oboružani taktikom spaljene zemlje, svoje djelovanje usmjeravati uglavnom na civilnu populaciju i prateću infrastrukturu. Kako bi oslabili moral Konfederacije, u većem dijelu savezne države Georgije te kasnije Sjeverne i Južne Karoline, uništavali su tvornice, poljoprivredne resurse, željezničke pruge; sve nauštrb civilnog stanovništva koje je ostajalo bez krova nad glavom, ali i hrane potrebne za puko preživljavanje. Jedna od najkontroverznijih vojnih akcija u američkoj povijesti završila je pobjedonosnim spajanjem s pomorskim snagama Unije, kod grada Savanne. Metode korištene za ostvarivanje iste, međutim, u najmanju se ruku smatraju kontroverznima, dok bi vas spominjanje Shermanovog imena i danas na Jugu moglo uvesti u probleme.
(Nenamjernog) antropologa McElweeja – koji tako neodoljivo glasom i ponekim manirizmima podsjeća na Johna Wilsona, usporedba s Woodyjem Allenom također nije promašena – kroz nepuna dva sata trajanja filma upoznajemo kao simpatičnog luzera lako zaljubljive prirode, koji će sreću nakon netom nesretno okončane ljubavne veze tražiti u brojnim interakcijama s lijepim Južnjakinjama. Njegova neurotična narav i društvena nezgrapnost, međutim, u samom će startu sabotirati većinu potencijalnih romansi, a naš Ross konstantno povlačiti na zaštitne položaje iza svoje poprilično masivne naramenske 16-milimetarske kamere. “Sama pomisao na upoznavanje nekog novog mi je depresivna”, odgovara na obiteljsko sve će biti dobro kad upoznaš dobru Južnjakinju. A kako će se ideja o pravom dokumentarcu o Shermanovoj kampanji ubrzo ugasiti, a njeno mjesto zauzeti prijenos potrage za životnom odabranicom, tako će ovih nespretnih, ali uglavnom humorističnih, nepredatorskih interakcija sa suprotnim spolom biti sve više: od glumice Pat koja našeg junaka zavodi vježbama za celulit prigodno zaboravivši na donje rublje, Claudije koja reprezentira sve djevojke u koje se nesretno zaljubljivao kao klinac, lingvistice Vinnie na utopijskom otočkom Edenu (Wasaaw) koja živi pustinjački život, bivše cure i učiteljice Jackie, (pre)mlade pjevačice Dee Dee kojoj je san udati se za svećenika te njene nešto starije i iskusnije kolegice Joyeus s određenom karijerom iza sebe, pa sve do nekadašnje prijateljice i odvjetnice Karen, koju će neuspješno uvjeravati kako je upravo on čovjek njenog života.
McElwee naizgled bez većeg napora spaja opservacijske vérité scene s introspektivnim, esejističkim elementima, omeđenima redateljevom organskom, dobro intoniranom, iako otvoreno melankoličnom naracijom, bez naglašenih amplituda i emocija. U doba izlaska filma gotovo četrdesetogodišnjak, američki redatelj i sam svjestan kucajućeg sata propuštenih prilika i prohujale mladosti, neposrednog gledatelja (ne)namjerno uvlači u vrtlog svog razbarušenog života, čiji će segmenti zauvijek biti ovjekovječeni u “Maršu”, najistaknutijem filmu njegove karijere. A zašto dosad nije imao sreće u ljubavi? Nakon početne strasti sve se kasnije ispuše, govori u dokumentarcu. Ovu emocionalnu infantilnost primjereniju dvostruko mlađim individuama, McElwee će plastično demonstrirati u nizu interakcija s djevojkama i ženama u svom filmu, koristeći kameru kao izvrstan conversation starter. No, sve će one, kao po spomenutom i uhodanom obrascu iz njegovog privatnog života, ubrzo ugasnuti nakon početnih eksplozija novog i neistraženog. Da ga malo razdrma, tu je njegova sredovječna prijateljica Charleen, vjerojatno najupečatljivija osobnost dokumentarca. “Moraš biti strastveniji. Ovo je život, ne bi ga prepoznao ni da ti sjedne na lice”, ispaljuje verbalne rafale karizmatična Južnjakinja, čija je misija pod svaku cijenu oženiti Rossa, makar i s očito nekompatibilnom i samozatajnom pjevačicom Dee Dee.
McElwee je i u dokumentarcu još uvijek pod dojmom traumatičnog prekida s djevojkom iz New Yorka, o kojem pak ne doznajemo previše. Samo da je bilo loše i da se vratila bivšem. Kako god bilo, američki dokumentarist svejedno uspijeva znalački zagrabiti u miomirisni južnjački lonac obložen najrazličitijim karakterima i pričama. Kako bi slične interakcije izgledale danas? Vjerojatno drugačije, autocenzuriranije, namještenije, neautentičnije… Naravno da dosta stvari ovisi i o čovjeku iza kamere i specifičnim okolnostima koje svaki film nosi sa sobom, ali ostaje dojam da “Shermanov marš” ima sposobnost odvesti gledatelja neistraženim (filmskim) teritorijima, kroz svježe i životne interakcije u još uvijek mladom, neiskvarenom svijetu prepunom mogućnosti.
A opet, nije nikakvo iznenađenje tektonskih razmjera da taj svijet, pridružen prošlosti u kojoj smo bili mladi, lijepi i utegnuti, često gledamo kroz ružičaste naočale. Jer, McElwee i u ovom, većinom prozračnom filmu, donosi sjećanja iz ne tako davnih dana, kada je – u Americi pogotovo – opasnost nuklearnog armagedona konstantno disala za vratom. Jednom nuklearnom testiranju kao klinac je svjedočio i autor; otud i nesanica, anksioznost… A kad se već bojimo divovskih gljiva, zašto usput ne posjetiti ljude koji se hrane praiskonskim strahovima od divovskih gljiva, gradeći podzemna skloništa i birajući odabrano društvo budućnosti, koje će, valjda, na zgarištu dekadentnog kapitalizma izgraditi nedosanjanu južnjačku Utopiju. McElwee tako sa svojom potencijalnom djevojkom Claudijom odlazi duboko u šumu, na sastanak s grupicom nuklearnih entuzijasta, zapravo članova svojevrsnog kulta koje pokušava regrutirati kremu svojih sugrađana, poput liječnika, veterinara, zubara. Sada smo se već dobrano približili (filmskom) stereotipu američkog Juga, s pojedincima kojima je po vlastitim riječima savezna vlada smrtni neprijatelj. “Vjerujem da ropstvo ne smije biti nametnuto, već treba biti pravo. Ako želiš biti rob, budi rob, ako ne želiš, u redu”, ispaljuje bez pardona Claudijina prijateljica, bliska nuklearnoj družini.
Koliko god marketabilne bile ovakve i slične interakcije bez filtera, odnosno ljubavne McElweejeve peripetije u kojima redatelj biva onaj vječno ostavljeni – ili u najbolju ruku treći, iskorišteni kotač – uslijed manjka pa i minimalnih konverzacijskih vještina i prepoznavanja situacija i međusobnih dinamika, “Shermanov marš” jednako je zanimljiv i po stvarima koje možda ne izazivaju automatske podražaje. McElwee se tijekom filma u više navrata, u svojevrsnim intermezzima vraća na originalnu misiju praćenja Shermanovih koraka kojima je ovaj na koljena bacio Georgiju i obje Karoline. No, iza priče o uništenju, patnji i spaljenim zemljama, leži i ona ljudska; o čovjeku iza generala, sa svojim setom nesigurnosti i sumnji, koji je predratno vrijeme na Jugu smatrao najljepšim razdobljem života. Čovjeku koji je nakon zloglasnog marša prihvatio predaju Konfederacijskih vojski, no čije je uvjete ministar rata Edwin Stanton proglasio prevelikodušnima. Pružajući alternativnu verziju tvrde istine koju su Južnjaci desetljećima doručkovali, ručali i večerali, Ross McElwee kao da nehotično ispire grijehe i svojih postupaka, vlastite nemoći u navigaciji stvarnim životom. I usput si daje priliku za novi početak.
Površinski gledano, “Shermanov marš” svojom boy meets girl temom i rudimentarnim vérité setupom iz prvog lica, bez naročito inventivnih kutova snimanja i pretjerane montažne simfonije, mogao bi (ne)ambicioznijeg gledatelja zavarati da se radi o kakvoj dokumentarno-ljubavnoj limunadi. No McElweejev film nemjerljivo je više od toga – radi se o par excellence antropološkom slajsu Juga kakav više ne postoji; rijetkom autentičnom dokumentu vremena, ljudi i običaja, paralelno i intimističkoj introspekciji. Konačno, i udaru na arhetipsko poimanje muškarca u jednom tipičnom konzervativnom okruženju.