“San pustinjskih ljudi” – Pohvala pustinji

Jučer se navršilo deset godina od smrti jednog od najvećih vizionara ovih prostora, Željka Malnara (Zagreb, 12.4.1944. – Zagreb, 9.7.2013.), čovjeka koji je obišao svijet ne zato da bi ga ukrotio, već zato jer su njegova znatiželja i humanizam bili veći od života. Malnar je studirao biologiju na PMF-u, a onda u New Delhiju 1971. i 1972. novinarstvo u filmskom odsjeku Indijskoga instituta za masovne komunikacije. Već 1968. godine prvi je put otišao u Indiju – njegovu vječnu inspiraciju, a više puta kasnije proputovao dijelove Indijskoga potkontinenta za čiju je kulturu bio trajno vezan. Egzotične i neistražene predjele zabilježio je u stotinjak dojmljivih putopisnih filmova i reportaža gdje je često sam bio redatelj, snimatelj i scenarist. Među ostalim je za TV Beograd realizirao serijal “S kamerom kroz svet” u sklopu kojeg nastaje i fascinantan polusatni film “San pustinjskih ljudi” (Radiotelevizija Beograd, 1983.), čije režiju, kameru i scenarij također samostalno potpisuje. U dokumentarcu se koristi naracija nevjerojatno moćne literarne kvalitete, što ne treba čuditi uzevši u obzir Malnarovu darovitost u ovom polju. Hrvatski pustolov je među ostalim nakon putovanja s Bornom Bebekom 1979., objavio i kultnu putopisnu knjigu “U potrazi za Staklenim gradom”. Tamo je pokazao svu širinu svog spisateljskog talenta, upotrijebivši tehniku spajanja stvarnih s imaginarnim pustolovinama, kao trajnim obilježjem vlastite poetike.

U “Snu pustinjskih ljudi” Malnar kako u riječi tako i u slici daje uvjerljiv, a opet na sebi svojstven način stiliziran susret sa starosjediocima indijskog potkontinenta, iskazujući dubinsko poznavanje i poštovanje prema istočnjačkim kulturama. Vječni nas lutalica svojom kamerom i perom odvodi u pješčanu pustinju Thar. Poznata i kao Velika indijska pustinja, smještena je na području sjeverozapadne Indije i istočnog Pakistana, veličine nevjerojatnih 260 tisuća km2. U ovoj najnaseljenijoj pustinji svijeta, pretežno nomadsko stanovništvo bavi se stočarstvom, a u oazama i u dolini Inda poljodjelstvom, uzgajajući pamuk i žitarice.

Film otvaraju impresivni snimci sunca na pustinjskom horizontu i misteriozne ljudske figure, dok nam u offu senzualni ženski glas objavljuje: “Ja sam kćerka pustinje Thar, rođena tamo gde se pesak sa nebom spaja.” Već je u ovom moćnom uvodu razvidna specifičnost Malnarove autorske metode, satkana prije svega od vjernog svjedočenja istine Drugog. Zamisliti kako bi zvučao glas kćeri pustinje, a potom izmaštati i njene misli i želje, može samo pojedinac koji prema kulturi koju istražuje gaji najdublje poštovanje. Teško se sjetiti puno primjera u kojima su putopisci, umjesto vlastitih impresija, odlučili pokušati rekreirati unutarnji svijet ljudi koje su sretali tijekom svojih lutanja. Malnar ne staje na glasu žene, već nastavlja dalje prema još ranjivijima, fokusirajući se na suđenje djevojčicama. Ove su zanesene igrom zaboravile iskazati poštovanje starcima u prolazu, dok se autor na spomenuti događaj nadovezuje za sebe specifičnim uvidom, povjerenog muškom glasu u offu: “To je ozbiljan prekršaj, ali me iznenađuje blagost suđenja i nestašnost devojčica, a sve su to starci primećivali i dostojanstveno krili.” Tijekom filma ženski glas se izmjenjuje s muškim, zapravo mislima samog Malnara, primjećujući i duboko utkanu indijsku filozofsku misao u život nomada. “San pustinjskih ljudi” tako postaje živi dijalog između misli samih stanovnika pustinje te opservacija i slika pridošlice. Pred nama se u konačnici otvara širok prostor refleksije, nepregledan poput samog pustinjskog krajolika.