EsejiProzori"Chanoyu" - Ceremonije otuđenja

“Chanoyu” – Ceremonije otuđenja

|

“Tko gleda izvana, može se doista začuditi tome što je, prividno, mnogo buke ni oko čega. ‘Kakve li bure u šalici čaja!’ – reći će. Ali kad razmotrimo kako je, na kraju krajeva, malena šalica ljudskoga užitka, kako se često prelije od suza, kako se lako iskapljuje, do dna, zbog naše neutažive žeđi za beskrajnošću, nećemo prekoravati sami sebe što tako veličamo čajnu šalicu.”

– Kakuzo Okakura, “Knjiga o čaju”

U slavnoj japanskoj čajnoj ceremoniji, ispijanje čaja postaje dio budističkog rituala kojim se slavi moć sadašnjeg trenutka i ljepota malenih gesti svakodnevice. Kroz sudjelovanje u nečemu naizgled jednostavnom, čajna ceremonija svojim sudionicima pruža priliku uroniti u kontemplaciju i doživjeti osjećaj jedinstva i uzvišenosti, ali istovremeno i duboke prisutnosti u trenutnom okruženju. Ovaj je ritual na Zapadu najslavnije predstavila “Knjiga o čaju” japanskog autora Kakuza Okakure, koju je ovaj napisao na engleskom jeziku za vrijeme boravka u Americi, te objavio davne 1906. godine, želeći kulturi drukčijeg svjetonazora približiti umjetnost, filozofiju i običaje Dalekog istoka. Knjigu je na hrvatski prvi put preveo Marko Grčić, a objavljena je 1983. u biblioteci “Zora” Grafičkog zavoda Hrvatske. Iste godine u Ljubljani umjetnički dvojac Sanja Iveković i Dalibor Martinis snimaju jedanaestominutni video naziva “Chanoyu” (Video CD’83, 1983.) u kojem kao međunaslove koriste upravo ulomke iz originalnog engleskog teksta Okakurine “Knjige o čaju”, spajajući ih s vrlo zapadnjačkom situacijom u kojoj muškarac i žena ispijaju čaj pred upaljenim televizorom, popunjenog dokumentarnim prizorima nasilja.

Iveković i Martinis djelovali su zajedno u razdoblju od 1973. do 1992., fokusirajući se na društveno-politička pitanja i fenomene. U videoradu “Chanoyu” dvojac postavlja muškarca i ženu u tipično zapadnjačku ceremoniju otuđenosti, gdje se trenutak bliskosti pretvara u ispijanje pića pred upaljenim televizorom. Poetski stihovi iz “Knjige o čaju” postaju svojevrsni ironijski komentar o nemoći protagonista pri ovladavanju vlastitim emocijama i pronalasku zadovoljstva u trenutku, pa umjesto toga posežu za pasivnom agresijom koja kulminira ženinim namjernim prolijevanjem čaja po muškarcu. Situacija ujedno služi kao komentar često površne zapadnjačke konzumacije istočnjačkih ideja, koje bivaju iskorištene kao jednokratni naputci za samopomoć. U tom je smislu “Chanoyu” izrazito duhovit, precizno pogađajući metu razotkrivanja svekolike površnosti uglađenih malograđanskih rituala, ispod koji se skriva bura agresije i zamjeranja. No, rad Iveković i Martinisa ne idealizira istočnjačku mirnoću već je jednostavno koristi za ironijski komentar naših vlastitih ceremonija, kojima se ovjeravaju simboličke pozicije ispražnjene od stvarnog sadržaja te prikriva permanentna otuđenost i sveprisutno nasilje.

Na formalnoj je razini video realiziran korištenjem niza neobično kadriranih bližih planova, čija kompozicija očuđuje svakodnevnost situacije. Svi se predmeti poput šalica, čajnika i pepeljare preobražavaju u simbolički napregnute objekte, jer se prikazuju u detalju i dužim bližim planovima s čestom uporabom gornjeg rakursa. Time se cjelina radikalno fragmentira i odmiče od cjelovitog, nekritičkog prikaza u kojem je moguće ispričati priču po želji njenih aktera. Umjesto toga, u ovoj čajnoj ceremoniji protagonistima je oduzeto pravo na koherenciju te je filmskim postupkom fragmentacije i usporavanja vremena, odnosno stilizacijom zvuka, raskrinkana ispraznost svakog intimnog okupljanja pred varljivim svjetlom televizijskog ekrana. Upravo se četvrtasta kutija u svijet nadaje kao jedina konstanta neiskorjenjivih malograđanskih obreda skvičećeg porculana. Oni koji ga prinose ustima, u čaju utapaju sve prisilno neizrečeno, kontrolirano i sublimirano, koliko god farbajući fasadu mirne i staložene nutrine, poput ruke kojom se prima ručka šalice s vrućim napitkom.

“Chanoyu”

  • Režija: Sanja Iveković i Dalibor Martinis
  • Kamera: Samo Podobnik i Mark Deu
  • Montaža: Ana Zupančič
  • Produkcija: Video CD’83
  • Godina proizvodnje: 1983.
  • Trajanje: 11 minuta

Najnovije

“Heartworn Highways” – Odmetnički manifest

Scenu "odmetničkog countryja" predstavlja redatelj James Szalapski u svom filmu "Heartworn Highways" (1976).

21. ZagrebDox: “U mraku” – Plamičak otpora u srcu tame

Film "U mraku" (2024) Nelsona Makenga iscrtava hrabro preživljavanje pojedinaca jedne zajednice, bez herojskih gesta ili parola.

21. ZagrebDox: “Najglasnija tišina” – Oblici otpora

"Najglasnija tišina" (2025) prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja.

Nebojša Slijepčević: “Zbivanja u parku na Savici razotkrivaju brojne procese koji upravljaju našim društvom”

Nebojša Slijepčević je na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavio svoj najnoviji film, "Crveni tobogan" (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.).

“Pod sretnom zvijezdom” Pétera Kerekesa od danas u hrvatskim kinima

U hrvatska kina danas dolazi dokumentarni film "Pod sretnom zvijezdom" / "Wishing on a Star" (2024) slovačkog redatelja Pétera Kerekesa.

21. ZagrebDox: “Underground top lista” – Glazbene pogrebne prakse

Lidija Špegar svojem filmu "Underground top lista" (2025) prožima duhovitošću koja opušta tenziju tipično prisutnu u diskursu o smrti.

21. ZagrebDox: “Mirotvorac” – Atmosfera straha

Ivan Ramljak u filmu "Mirotvorac" (Factum, 2025.) nastavlja preokupaciju kontrastiranja arhivskog gradiva i individualnog sjećanja.

Ogled(anje) u centrizmu

"Homo Sapiens" (2016) je Nikolausa Geyrhaltera ustoličio kao jednog od nezaobilaznih (pretežno dokumentarnih) posmatrača globalnih fenomena.

“Praslovan” – Putujuća enklava dobre volje

Dokumentarni film "Praslovan" (2024) Slobodana Maksimovića daje uvid u talent karizmatičnog pjevača i autora Zorana Predina.

21. ZagrebDox: “Gospodin Nitko protiv Putina” – Ljudi vole ratovati

"Gospodin Nitko protiv Putina" (2025) Pavela Paše Talankina na 21. ZagrebDoxu je nagrađen Velikim pečatom u Međunarodnoj konkurenciji.

Povezani tekstovi

Ogled(anje) u centrizmu

"Homo Sapiens" (2016) je Nikolausa Geyrhaltera ustoličio kao jednog od nezaobilaznih (pretežno dokumentarnih) posmatrača globalnih fenomena.

“Cobain: Montage of Heck” – Kolaž zapisa uzburkane psihe

Treća epizoda "Rockdcsa" donosi esej o dokumentarnom filmu "Cobain: Montage of Heck" (2015) Bretta Morgena.

4 x 4 x 4 x 4

Treći esej "Izmeštanja - Pejzaž i arhitektura u dokumentarnom filmu", bavi se filmom "Four Corners" (1998) Jamesa Benninga.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime