“Chanoyu” – Ceremonije otuđenja

“Tko gleda izvana, može se doista začuditi tome što je, prividno, mnogo buke ni oko čega. ‘Kakve li bure u šalici čaja!’ – reći će. Ali kad razmotrimo kako je, na kraju krajeva, malena šalica ljudskoga užitka, kako se često prelije od suza, kako se lako iskapljuje, do dna, zbog naše neutažive žeđi za beskrajnošću, nećemo prekoravati sami sebe što tako veličamo čajnu šalicu.”

– Kakuzo Okakura, “Knjiga o čaju”

U slavnoj japanskoj čajnoj ceremoniji, ispijanje čaja postaje dio budističkog rituala kojim se slavi moć sadašnjeg trenutka i ljepota malenih gesti svakodnevice. Kroz sudjelovanje u nečemu naizgled jednostavnom, čajna ceremonija svojim sudionicima pruža priliku uroniti u kontemplaciju i doživjeti osjećaj jedinstva i uzvišenosti, ali istovremeno i duboke prisutnosti u trenutnom okruženju. Ovaj je ritual na Zapadu najslavnije predstavila “Knjiga o čaju” japanskog autora Kakuza Okakure, koju je ovaj napisao na engleskom jeziku za vrijeme boravka u Americi, te objavio davne 1906. godine, želeći kulturi drukčijeg svjetonazora približiti umjetnost, filozofiju i običaje Dalekog istoka. Knjigu je na hrvatski prvi put preveo Marko Grčić, a objavljena je 1983. u biblioteci “Zora” Grafičkog zavoda Hrvatske. Iste godine u Ljubljani umjetnički dvojac Sanja Iveković i Dalibor Martinis snimaju jedanaestominutni video naziva “Chanoyu” (Video CD’83, 1983.) u kojem kao međunaslove koriste upravo ulomke iz originalnog engleskog teksta Okakurine “Knjige o čaju”, spajajući ih s vrlo zapadnjačkom situacijom u kojoj muškarac i žena ispijaju čaj pred upaljenim televizorom, popunjenog dokumentarnim prizorima nasilja.

Iveković i Martinis djelovali su zajedno u razdoblju od 1973. do 1992., fokusirajući se na društveno-politička pitanja i fenomene. U videoradu “Chanoyu” dvojac postavlja muškarca i ženu u tipično zapadnjačku ceremoniju otuđenosti, gdje se trenutak bliskosti pretvara u ispijanje pića pred upaljenim televizorom. Poetski stihovi iz “Knjige o čaju” postaju svojevrsni ironijski komentar o nemoći protagonista pri ovladavanju vlastitim emocijama i pronalasku zadovoljstva u trenutku, pa umjesto toga posežu za pasivnom agresijom koja kulminira ženinim namjernim prolijevanjem čaja po muškarcu. Situacija ujedno služi kao komentar često površne zapadnjačke konzumacije istočnjačkih ideja, koje bivaju iskorištene kao jednokratni naputci za samopomoć. U tom je smislu “Chanoyu” izrazito duhovit, precizno pogađajući metu razotkrivanja svekolike površnosti uglađenih malograđanskih rituala, ispod koji se skriva bura agresije i zamjeranja. No, rad Iveković i Martinisa ne idealizira istočnjačku mirnoću već je jednostavno koristi za ironijski komentar naših vlastitih ceremonija, kojima se ovjeravaju simboličke pozicije ispražnjene od stvarnog sadržaja te prikriva permanentna otuđenost i sveprisutno nasilje.

Na formalnoj je razini video realiziran korištenjem niza neobično kadriranih bližih planova, čija kompozicija očuđuje svakodnevnost situacije. Svi se predmeti poput šalica, čajnika i pepeljare preobražavaju u simbolički napregnute objekte, jer se prikazuju u detalju i dužim bližim planovima s čestom uporabom gornjeg rakursa. Time se cjelina radikalno fragmentira i odmiče od cjelovitog, nekritičkog prikaza u kojem je moguće ispričati priču po želji njenih aktera. Umjesto toga, u ovoj čajnoj ceremoniji protagonistima je oduzeto pravo na koherenciju te je filmskim postupkom fragmentacije i usporavanja vremena, odnosno stilizacijom zvuka, raskrinkana ispraznost svakog intimnog okupljanja pred varljivim svjetlom televizijskog ekrana. Upravo se četvrtasta kutija u svijet nadaje kao jedina konstanta neiskorjenjivih malograđanskih obreda skvičećeg porculana. Oni koji ga prinose ustima, u čaju utapaju sve prisilno neizrečeno, kontrolirano i sublimirano, koliko god farbajući fasadu mirne i staložene nutrine, poput ruke kojom se prima ručka šalice s vrućim napitkom.