Hrvatski i jugoslavenski željeznički kolodvori, kao i putovanja vlakom, nerijetko su bili poprištem zanimanja ovdašnjih filmaša, umnogome i zato što se nekoć, u samoupravnom socijalizmu, vlakom putovalo često i mnogo, željeznica je bila aktivna, mreža razgranata i korisna. Vlakovima se, doduše, putovalo razmjerno dugo i sporo, ali je cijena karata bila razmjerno jeftina, a udobnost, općenito uzevši, nešto veća nego u autobusu. Ako ništa drugo, u vlaku je putnik mogao, recimo, ustati i protegnuti noge, a uglavnom se i komotnije nahraniti ili smjestiti da odspava. Filmaš je, bilo u igranom, bilo u dokumentarnom filmu, na kolodvoru i u vlaku imao prigodu predstaviti i bilježiti jednu inačicu tipičnog i reprezentativnog dijela života naroda i narodnosti zemlje bratstva i jedinstva, obično nižih i najnižih slojeva građanstva i seljaštva, jer kolodvori su počesto bili sjatišta onih koje okolnosti nisu mazile, što su se potucali ovamo-onamo od posla do posla, a i nemalo onih koji posla nisu uspijevali ili htjeli naći, pa su se u postajama na nekoliko sati mogli, skriveni u gužvi, smjestiti i utopliti, popiti vodu, otići na jedno mjesto, spajdašiti se s kakvim sebi sličnim nevoljnikom, pojadati se namjerniku o svojoj hudoj sudbi ili pučanstvu koje se zateklo u blizini rastumačiti što bi i kako valjalo poboljšati u zemlji i svijetu. S kolodvora i vlakovima se, također, putovalo i na tzv. privremeni rad u inozemstvo, što je također bila itekako važna sastavnica ondašnjeg društva.
Među najzapaženijim hrvatskim dokumentarnim filmovima onoga vremena što se zagledaše u željezničke kolodvore i vlakove, a i danas nam služe kao referentne točke i ovdašnje filmske umjetnosti i pogleda u tadašnjicu, klasici su “Ljudi na točkovima” (1963) Rudolfa Sremca i “Čvor” (1969) Krsta Papića. Točkova-kotača je u Sremčevom filmu o radništvu što iz svojih mjestašaca, sela i zaselaka, svakodnevno putuje na službu u velegradske tvornice, bilo i biciklističkih i motociklističkih i autobusnih i automobilskih, no među najpamtljivijim sekvencama one su umornih putnika stiješnjenih i dupkom naguranih u vlaku. I u “Čvoru” se, među inime, dojmovno snažno urezuje živa, mravinjačka, košnička gungula čeljadi u i oko zdanja kolodvora u Vinkovcima, gdje je film snimljen. Oba filma kadriranjem i montažom, prikladno materijalu zbilje, dočaravaju i naglašavaju dinamiku zatečenoga.
U samostalnoj Hrvatskoj, putnički željeznički prijevoz neusporedivo je manje zastupljen negoli u SFRJ. Apsurdima (ne)brige, ulaganja, održavanja i razvoja željezničke infrastrukture u nas u 21. stoljeću zanimljivo se bavi epizoda “Željeznica – u potrazi za izgubljenim vremenom” (2022) po scenariju urednice Nataše Kraljević Kolbas i u režiji Tomislava Mršića, HRT-ove dokumentarne TV-serije “Apsurdistan”. Snimljeno većinom na pustim kolodvorima, postajama, čekaonicama i u praznjikavim vlakovima, kontrapunktno prošarano arhivskim snimkama negdašnje željezničke ornosti, bodrosti i vjere u bolju budućnost, ma kakva bila sadašnjost. Nekoć vreva, danas pustoš.
Kontemplativan, zaigran i ugođajan, “Knin – Zadar”, mada načelno i naizgled skroman i nevelikih težnji, u konačnici, poput znamenitijih željezničkih prethodnika, itekako jest film o društvu i vremenu u kojem je ostvaren.
“Knin – Zadar” (Dinaridi Film, 2023.), redateljsko-scenaristički filmski prvenac novinarke Melite Vrsaljko, prikazan u Regionalnoj konkurenciji 19. ZagrebDoxa, ne razjašnjava, ne pojašnjava, ne rastire, ne čini se ostvarenjem koje, poput navedenih, stremi slikanju (dijela) društva, već crticom što ponajprije teži izgraditi ugođaj svojevrsne besciljnosti i zaludnosti. Nedogađajnost jednoga radnoga dana prometnika vlakova Zvonka Vrsaljka na željezničkoj postaji Benkovac, prikazuje statičnim, pretežno oduljim kadrovima promatranja, prateći protagonista koji rutinski obavlja dužnosti, a silom prilika, budući da cijeloga dana ondje ne prođe nijedan vlak, mahom ubija vrijeme, do svršetka smjene. Kontroliraju se skretnice, svjetla, signalizacija – oprema godišta otprilike kao u Papićevu “Čvoru”, a u isto doba kao da je i posađena ukrasna monstera – izvršava se pokoji drugi prigodni radni zadatak, a sve u pomalo beketovskom ozračju tobožnjeg iščekivanja nečega što, već se dobro zna, neće nadoći, no forma se ispunjava, iluzija se održava. No i to navodno, jer iluzije zapravo više nema. Možda samo neka iluzija o iluziji. Nada o nadi. Svima je jasno da je riječ o pukom pretvaranju. Ne samoga prometnika, jer on bi, čini se, rado radio ozbiljnije i smislenije, ali što može kad je, eto, postavljen u kontekst Potemkinovih sela.
Melita Vrsaljko, sa snimateljem Juricom Markovićem te montažerom i dizajnerom zvuka Martinom Semenčićem, “Knin – Zadar” otpočinje i većim dijelom vodi u duhu sporoga filma, onoga čiji kadrovi i preduljenim trajanjem, što prelazi granice potreba prikazivanja radnje, sugeriraju bezvremenost. U kraju koji se doima uvelike pustim i nenastanjenim, radni život prometnika postaje bez vlakova kao da ulazi u područje distopije ili onostranoga. Međutim, prepoznatljivo sada i ovdje, jer protagonist je po držanju, ponašanju, pokojoj rečenici, nedvojbeno naš čovjek. Netipično sporom filmu, Vrsaljko i suradnici u cjelinu utiskuju ponešto prigušenog humora, a u završnici, neočekivano, moglo bi se reći i duhovito, ne robujući pravilima, slikopis razigravaju arhivskim snimkama negdašnje žustrine na istim tračnicama i kolosijecima, uz završno ispisane informativne rečenice koje ukratko govore o zatomljenju željezničkog prometa u zadarskom zaleđu.
Kontemplativan, zaigran i ugođajan, “Knin – Zadar”, mada načelno i naizgled skroman i nevelikih težnji, u konačnici, poput znamenitijih željezničkih prethodnika, itekako jest film o društvu i vremenu u kojem je ostvaren.