Dokle sežu individualne slobode u vezi i majčinstvu? Mirimo li se nakon rođenja djece prelako s gubitkom istih, a one koji ne koračaju društveno prihvaćenim normativnim stazama, brzinski osuđujemo, bez dana na sudu? O ovim i drugim srodnim pitanjima posredno progovara američki redatelj Reed Harkness u svom debitantskom filmskom prvijencu “Sam sada” / “Sam Now” (2022). Vrlo osobnom filmskom prvijencu, jer uvodnih par rečenica direktno se tiču autorove najbliže obitelji, rascijepljene naglim odlaskom njegove pomajke koju će Reed i njegov polubrat Sam tijekom filma locirati nakon mini-road tripa. I pokušati dobiti odgovor na dobro staro pitanje – zašto?
Harknessi nisu tipična američka obitelj, ni po majčinom adio i tko zna kad, a bogme ni po poprilično kompliciranom rodoslovnom stablu. Reed i Sam, dakle, nemaju istu mamu, ali imaju istog oca, danas umirovljenog osnovnoškoloskog profesora Randyja; Randy i odbjegla majka Jois imaju dvoje zajedničke djece: osim Sama, upoznajemo i nešto starijeg mu brata Jareda, koji će se u filmu pojavljivati sporadično, gotovo nevoljko. Da, tu je i Peter, Joisin sin iz prvog braka. A ako ste se slučajno zapitali o razlici u godinama između Sama i Reeda, imamo odgovor i na to – sedam. Sad kad smo maknuli servisne, valjda u službi teksta bitne informacije s menija, možemo se posvetiti uspjelom, na trenutke vrlo emotivnom dokumentarcu “Sam sada”, koji će putem bogate lepeze arhivskog videomaterijala svijetu rasvijetliti bolnu i dugo čuvanu tajnu Harknessa.
Kad je Samu bilo jedanaest, a Reedu osamnaest godina, redatelj je u očevoj garaži pronašao Super-8 kameru. Ovo zlatno otkriće dodatno će zbližiti braću koja će u narednim godinama snimiti bezbroj luckastih kućnih videa, uglavnom Sama kao glavnog superjunaka – Blue Panthera sposobnog obraniti cijeli svijet. Pronaći svoju majku, koja će dvije godine nakon ukazanja super osmice preko noći nestati bez pozdrava, bit će nemjerljivo teže. Doznati prave razloge njenog odlaska i pomiriti se s misterijom koja poput atomske bombe razara tinejdžere u formativnim godinama – gotovo pa nemoguće.
Film i o oprostu, zacjeljivanju rana, drugim prilikama…
“Sam sada” ne drži (pre)dugo gledatelja u neizvjesnosti glede Joisinog nestanka i trenutnog mjesta boravišta. Braća u već spomenutom putovanju, slijedeći dostupne tragove kroz razgovore s majki bliskim ljudima, nekoliko godina kasnije iz rodnog Seattlea odlaze prema Kaliforniji, da bi ih put potom odveo nešto sjevernije, prema saveznoj državi Oregon. Tamo pronalaze Jois i njenog novog partnera, a nakon blage i očekivane napetosti uvjetovane traumatičnim događajima, svi se otvorenih ruka vraćaju jedni drugima u život, uključujući i ostatak obitelji. Prejednostavno? I jest i nije, jer autor daje ono što je voljan podijeliti, uskraćujući gledatelju barem djelić dostupnih podataka (i) nakon konačne dekompresije.
Harkness u svom debiju obilato i vješto koristi bogatu arhivu, sastavljenu od starih Super-8 klipova, nešto mlađih 4:3 kamkoderskih te raznih obiteljskih fotki. Sve ovo, pak, miksa s novijim prizorima snimljenima u posljednjih nekoliko godina, kada gledamo reakcije obitelji na povratak razmetne kćerke. Dinamičnost kadrova američki autor osigurava i stop-motion animacijama kretanja figurice automobila na karti, pokretnog timelinea za bolju orijentaciju gledatelju, sekvencama detektivskog guglanja koje ispunjava kadar itd. “Sam sada” unatoč svojoj neupitnoj pitkosti i tematskoj zanimljivosti, još važnije, neinvazivno češe teme međugeneracijske traume (trauma koja rađa traumu, u slučaju Jois koja je kao dijete američkog vojnika i mame Japanke bila odbačena od obitelji, kasnije u Americi od posvojiteljske bila podsjećana da ju “uvijek mogu vratiti nazad” ukoliko bude zločesta), teških do nemogućih odluka i posljedica istih, ulogu žena (majki, kraljica) u današnjem društvu te konačno, koliko smo kao to isto društvo spremni slušati argumente druge strane, iako nam se čine neshvatljivima. Film i o oprostu, zacjeljivanju rana, drugim prilikama…