Kurdi, neželjeni narod. Većina ih – između 17 i 23 milijuna, po nekim procjenama i mnogo milijuna (!) više – nastanjuje područje Kurdistana koje, ponovimo, obuhvaća dijelove Turske, Irana, Iraka i Sirije, gdje se domaćini prema njima uglavnom odnose s visine, kao prema nižerazrednim bićima, osporavajući im nacionalni identitet i izravno im ili namjernim nehajem uskraćujući brojna ljudska prava. Još oko tri četvrt milijuna Kurda živi drugdje u Aziji i Europi. Na nedavnom 16. Festivalu tolerancije, održanom na zagrebačkom Bundeku (30.6. – 4.7.) tema potiranja Kurda dojmljivo je predočena u švicarsko-iračko-sirijskom cjelovečernjem igranom filmu “Susjedi” / “Neighbours” (2021) Mana Khalila, kurdsko-(čeho)slovačko-švicarskog filmaša srednje generacije koji je u njemu uvjerljivo, dirljivo, pa i potresno ocrtao život sirijskih Kurda na granici s Turskom na početku 1980-ih, temeljeći podosta na vlastitim sjećanjima i obiteljskim pričama, budući da je ondje proveo djetinje godine. Ubojstvo, primjerice, posve nedužne Kurdinje, dječakove majke, koju slučajno ustrijeli turski graničar, nitko od nadležnih – a to su Sirijci i Turci – ne smatra vrijednim istrage i ikakvoga zalaganja. Kao da je, eto, zgažena travka korova. Nenametljiv, no snažan pečat dokumentarizma i iskusnijeg gledatelja katkad zavodi na pomisao da su u prošlost smješteni “Susjedi” dokumentarni ili barem dokufikcijski film.
U programu 16. ZagrebDoxa – koji se redovno trebao održati u ožujku 2020., no zbog pandemijske je ugroze bio odgođen do listopada iste godine, uz izmijenjen repertoar – najavljen je nizozemski cjelovečernji film “Jednom kad se prašina slegne” / “Once the Dust Settles” (2019.) Johna Appela, usmjeren na prikaz mirnodopskih životnih okolnosti u mjestima što bijahu razorena ratom ili katastrofom, među inime i u sirijskom Alepu. Appelov film nije prikazan u tom, naknadnom, posebnom izdanju Doxa, no poslije smo ga imali prilike gledati u nekim hrvatskim kinima. Ta dva filma u sjećanje priziva cjelovečernji dokumentarni “War Is Over” (Stefano Obino Productions / Nukleus film / Jaako dobra produkcija; 2021.) Talijana Stefana Obina koji se u Hrvatskoj sinoć premijerno prikazao u glavnoj konkurenciji 20. Liburnia Film Festivala, a sa “Susjedima” i “Kad se prašina slegne” tvorio bi zanimljivu tematsku filmsku večer ili dvije. Obinov film smješten je u Irački Kurdistan, autonomnu kurdsku regiju u Iraku, u mirnodopskom razdoblju nakon rata protiv ISIS-a, sniman ondje u više navrata, od 2017. do 2019. Područjem vlada mir, no kakav je ondje život nakon desetljeća razaranja, ne samo objekata, nego i sustava i ljudske psihe? “Svaki pedesetogodišnji stanovnik Iračkog Kurdistana 28 je godina proživio u ratu”, upućuje nas uvodni natpis. “Posljednji rat s ISIS-om ostavio je 1,6 milijuna potrebitih, od čega ih je polovica maloljetnika.”
Dok su “Susjedi” zbivanja otprije četrdesetak godina rekonstruirali fikcijski i prigušeno melodramatski, blisko nas upoznajući s protagonistima, a Appel u “Kad se prašina slegne” navodio protagoniste da opširno govore o svojim čuvstvima, mislima i iskustvima, “War Is Over” nudi malo izgovorenih riječi i tumačenja, zadržavajući se pretežno na promatračkoj udaljenosti, ne zalazeći u zbivanja, ne potičući, ne stvarajući situacije kojih ne bi bilo da filmaši nisu onamo došli. Odnosno ostavljajući dojam da bez se bez ikakva uplitanja tek bilježi zatečeno, čak i u onih nekoliko odsječaka u kojima snimani gledanjem u kameru, bijegom od kamere ili sličnime jasno daju do znanja da su zamijetili ulazak filmske ekipe u svoju svakodnevicu.
Malo je u filmu smijeha, veselja, radosti, čeljad je ponajviše i ponajprije tiho napeta i zbunjena. Utučena, dezorijentirana.
Odmjerenim, sporim tempom, Obini skuplja prizore i mahom nedogađajne situacije u razrušenim gradovima, naseljima, izbjegličkim kampovima… živovanja što se doima poprilično besciljnim, nesigurnim, nepouzdanim. Karta se, igra se domino, gleda se nogometna utakmica (Francuska – Hrvatska 2018., finale FIFA Svjetskog prvenstva), grade se mišići, prosijava se zemlja, čuvaju se ovce, ide se ovamo-onamo, čini se ovo i ono, no sve u nemalo otužnom okružju iznurene besperspektivnosti, izgubljenosti, potištenosti, zabrinutosti. Privremenosti do sljedećeg ratnog stanja. S vremena na vrijeme u offu progovori ugodan, smiren ženski glas, sugerirano majke što je vidjesmo na početku, koja iznosi svoje misli ili dnevničke zapise, a moguće je riječ i o kakvoj poemi ili književnom zapisu predstavljenima na taj način. “Ne vjerujem da će nam biti bolje. Ali ipak se nadam”, kaže među inime, što odlično opisuje ugođaj cjeline i slućene namjere autora.
S jedne strane, moglo bi se pomisliti da nizanjem snimaka što se – iako bilježe autentične, konkretne ljude i mjesta – u neku ruku čine preopćenitima, ne upoznajući nas podrobnije s okolnostima, sudbinama, ljudima, Obini propušta sugestivnije i jasnije predstaviti i pojasniti to čime se bavi. No s druge strane, upravo manjkom, uskratom informacija te svojevrsnom jednoličnošću, suzbijanjem dramskoga razvoja, dočarava stagnaciju, frustraciju bivovanja u miru na koji tamošnji žitelji nisu svikli, koji im je stran, s kojim kao da ne znaju što bi. Malo je u filmu smijeha, veselja, radosti, čeljad je ponajviše i ponajprije tiho napeta i zbunjena. Utučena, dezorijentirana. Dašak optimizma i ozarenosti izbija tek potkraj filma, u sekvenci smještenoj u negdašnju tvornicu duhana u Sulejmaniji u kojoj se okupljaju umjetnici raznih profila. Neki od njih mladenački nasmijani, zabavljeni. Kreativci, osobe s idejama što nadmašuju praktičnost opstanka imaju više osnova, otvorenosti za smijeh? U konačnici, njihov performans. Tema – rat. Uz mnogo pucanja, bljeskova i eksplozija. Neizbježno? Put oslobođenja prema boljoj budućnosti ili kobna petlja iz koje nema izlaza?