Uvodni kadar “Brodske straže” / “Dogwatch” / “Vardia” (2022) grčkog redatelja Gregorisa Rentisa nudi prizor koji poteže na podigranu inačicu kakva montipajtonovska skeča. Na palubi velikoga broda, na plavetnoj pozadini neba i pučine, dvojica vojnika, ratnički opremljenih od glave do pete, prema naredbama trećega, vježbaju borbenu spremnost. Pozicionirani centralno, više-manje simetrično u statičnom kadru, plijene neobičnim spojem vještine i nespretnog nehaja. Kad im nadređeni vikne: “Neprijatelj na 9 h!”, jedan se vojnik okrene na jednu, drugi na drugu, suprotnu stranu. Komandu: “Zastoj 1!”, jedan će izvršiti tip-top, drugi će zastati, da bi provjerio na što se točno misli, a potom će među trojcem uslijediti i kratka diskusija o tomu, kao i o pozicijama “12 h” i “9 h” u odnosu na kameru. U drugom pokušaju, sve će obaviti kako treba. Vojnički brzo i precizno.
Pisani tekst na crnoj pozadini izvijestit će nas potom o tomu da kontejnerski i drugi veliki brodovi što plove Arapskim morem i Indijskim oceanom u relativnoj blizini Somalije, i nadalje, za svaki slučaj, zapošljavaju plaćene vojnike koji će ih obraniti od napada somalijskih gusara, iako je posljednjih desetak godina gusarenja znatno manje negoli u prvom desetljeću 21. st., kad je nemila aktivnost burno živjela. Početak prvog poglavlja, imenovanog “Giorgios”, opet razmjerno iznenađuje. Prvim kadrom sklopljeni se dlanovi s prstima lakiranih noktiju polako, meditativno, spuštaju ispred lica osobe duge kose koja bi mogla biti i muškarac i žena. Očekuje li nas zgoda o transrodnim, transseksualnim ili tomu slično, vojnicima? Ktome u humorističnom ključu, na što je zametnuo početni kadar? Ne. “Brodska straža” skicozan je portret nekolicine krupnih, snažnih, tetoviranih, muškarčina mišićavo klesanih tijela i respektabilne mase, predanih vojničina, angažiranih u (preventivnoj) zaštiti trgovačkih plovila što brode područjem visokog rizika s Azije na Afriku. Cjelinom strukturiran posve klasično, kao triptih o trojici najamnih vojnika: prvi, Giorgos, rosno zelen mladac, očito polazi na svoj prvi zadatak; drugi, Costas, iskusan i u punoj snazi; treći, Viktor, prekaljeni sredovječnik korakom prema trećoj dobi, pomalo iznuren dekadama brodske akcije, gleda kako bi se skrasio uredskim zaštitarskim poslom na kopnu. Giorgiosa pratimo prije ukrcaja, Costasa pri plovidbi, Viktora opet na čvrstom tlu, što metaforizira i jedno konkretno putovanje, i tipično putovanje i, s obzirom na dob protagonista, ono životno, karijerni luk protugusarskog profesionalca.
“Zapamtite da nijedan brod s oružanom pratnjom nikad nije bio otet”, kaže se u pripremnom govoru članovima posade.
Na takvoj osnovi, školsko urednoj da školskije urednija ne može biti, Rentis se ponajprije igra komunikacijsko-(pre)tvorbenim mogućnostima zanata i umjetnosti kojima se bavi. Umješno, nadahnuto, osobeno. O poslu brodskih zaštitara doznat ćemo razmjerno malo, o somalijskom gusarenju još i manje, o širem društveno-povijesno-ekonomskom kontekstu ništa. O samim protagonistima jedva ponešto. U prvoj, Giorgosovoj epizodi, gotovo nijedne riječi. U drugoj, Costasovoj, pokoja. Treća, Victorova, u usporedbi s prethodnima, poprilično blagoglagoljiva. Osnovnim načelom statičnih, centralno komponiranih kadrova, uz mjestimične pokrete prema potrebi situacije ili autorske intuicije, Rentis ponajprije hvata, a možda, čak i vjerojatno, stvara ugođaje kojima predočava svoj pogled na, može se i tako doživjeti, bizarnost, apsurd poziva koji traži prvorazrednu psihofizičku spremnost i pustolovan duh sklon rizicima, a svodi se – barem otkako je splasnuo intenzitet somalijskih morskih napada – na neprestano iščekivanje sukoba do kojega ne dolazi. Malne na fantaziju o sukobu. Ljudi od akcije samom svojom nazočnošću sprječavaju da do te akcije dođe. “Zapamtite da nijedan brod s oružanom pratnjom nikad nije bio otet”, kaže se u pripremnom govoru članovima posade.
Rentis ne problematizira, već zapaža, filtrira, interpretira. Ne zalazeći iza površinski promatračkoga, svejedno uspijeva dočarati iluziju približavanja osobnostima i životima likova koji ipak ostaju tajanstvenima, nedokučivima, baš kao, čini nam se, i svi ostali posvećenici toj profesiji, oni koje nismo vidjeli, ali ih podrazumijevamo. Priziva li neviđene i njihovu opredijeljenost jato pliskavica što sigurno juri koji metar ispred pramca golemog broda, koji metar ispod površine, u neobično privlačnom, odugačkom završnom kadru kojemu je teško odrediti značenje, pogotovo na tom retorički povlaštenom mjestu, no odzvanja nekoć znatno popularnijim pojmom. Slobodu iskošenog krokiranja, od poteza lirike do poteza napete predakcijske neizvjesnosti, Rentis je među inime osvojio opisanim početkom filma kojim je odrješito destabilizirao uobičajena očekivanja i gledatelja uputio na to da mu tijekom slikopisa valja biti spremnim na svaki zaokret. Posrijedi je Rentisov prvi cjelovečernji film. Prethodno je režirao nekoliko kratkih i mnoštvo reklama, a “Brodska straža”, čitamo, nastajala je sedam godina. Ne zato što bi autor i ekipa bili komotni, nego su odugo rješavali temeljni praktični problem – pronaći brodara koji će im dozvoliti snimanje na svom plovilu, budući da je uz nošenje s gusarima i angažiranje privatnih paravojnih snaga vezano mnogo toga što poslodavci radije ne bi izložili javnosti. Pobudu za snimanje autor je pronašao u svom ujaku Viktoru, središnjem liku završnog dijela filma.
