Recenzije31. Dani hrvatskog filma: "Laku noć, oprosti" - Burna noć mirnog razgovora

31. Dani hrvatskog filma: “Laku noć, oprosti” – Burna noć mirnog razgovora

|

Na 31. Danima hrvatskog filma prikazuju se čak tri kratka filma Sare Alavanić, što je u ovogodišnjem programu najviše djela istog autora. Dokumentarna su dva: “Jel ti frka kad ti priđem” (Blank, 2021.) i “Laku noć, oprosti” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.). Prvi je ostvaren na “Radionici malog autorskog karantena filma” Blank-filmskog inkubatora, filmotvoračke udruge koja je prepoznala očito (i dalje je začudan, posebice u dokumentarnom rodu, manjak filmova što se bave pandemijom) te sudionike-polaznike potaknula da se pozabave onime što smo prije pandemije bolesti COVID-19 jedva mogli i zamisliti, a onda nam je, od 2020. donedavna, postalo svagdan – život u karanteni, samoizolaciji, pod (anti)pandemijskim mjerama ograničenog kretanja i sudjelovanja. Premijerno prikazan u regionalnoj konkurenciji prošlogodišnjeg, 17. ZagrebDoxa (13. – 20. 6. 2021.) “Jel ti frka kad ti priđem” principom neurednih, usputnih samosnimljenih okrhaka iz autoričine svakodnevice prikazuje njezin život u tzv. novom normalnom, u kojem se promijenilo mnogo, a opet je mnogo toga ostalo isto kao i prije. Zapahuje na apokalipsu, no za obiteljskim stolom uobičajeno se reže ručkovna pečenka, vrijeme se krati društvenim igrama, razmišlja se o podrezivanju kose, igra se badminton, pas veselo skače u dvorištu… Bez objašnjavanja, raščlanjivanja, podučavanja, računajući ponajprije na to da je gledatelju poznat karantensko-pandemijski kontekst, Alavanić slikom i off-monologom prati struju događaja i vlastitih, poetizirano-beletriziranih misli, donekle izazovno ironizirajući, mladenački živo i nemirno, istodobno razuzdano i razborito, šaljivo i ozbiljno.

“Laku noć, oprosti”, ostvaren na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, službenijoj i formalnijoj ustanovi od Blanka, stilski se doima malne nastavkom, produžetkom prethodnoga filma. Stvaralačko-izvedbeni pristup nije se izmijenio, a sličan je i opći poćut treperave vedrine mladosti u susretu s neizbježnim utezima i preprekama realiteta, s kojima se te godine uglavnom nose uz više elana i vitalizma. Iako protagonisti i prolaznici u javnom prostoru (Zagreb, Zagrepčanima prepoznatljiv) nose zaštitne medicinske maske, ovom prilikom samospoznajna tema ne zalazi u pandemijske okolnosti, već u intiman ljubavno-osjećajni odsječak. Unutarnjega glasa pripovjedača nema, dijaloge, nerijetko vođene mobitelski, slušamo i gledamo u slici. Dramaturška struktura i ovdje ostavlja dojam stihijske spontanosti, no podosta je razrađenija, iako ti konstrukcijski zahvati neće ukrotiti vibrantnost cjeline. Obrada teme usmjerenija je i prodornija, nastoji se zaći do razloga, koraknuti prema uzrocima, dokučiti pozadinu.

Neposrednost i razložnost dva razgovora (s dečkom i sa sestrom) u “Laku noć, oprosti” iznimno su dojmljivi, mali dragulji dokumentarnog predstavljanja izvadaka zbilje…

“Laku noć, oprosti” otpočinje tehnički niskokvalitetnim, polučitkim, noćnim, interijernim, amaterski slučajno-neurednim, grubo montiranim kadrovima kućne zabave, uglavnom u detaljima, da bi zvuk budilice (?!) označio dolazak dana i doveo nas do razgovora u kojemu djevojka mobitelskoj sugovornici veli da je iza nje bila burna noć. Burnost noći, međutim, ne odnosi se na kakav karakteristično sramotan eksces ili incident tulumski neobuzdane mladosti-ludosti, već na miran, obziran, artikuliran jednosatni telefonski razgovor u kojem je protagonistica, autorica filma Sara Alavanić, prekinula vezu s dečkom. Isječke tog razgovora čut ćemo i vidjeti više puta tijekom filma, kao izvorište i motiv izrade cjeline koja će se drugim telefonskim razgovorom, očito sa Sarinom sestrom, uslojiti znatno bogatije. I nadići razinu javnodnevničke bilješke okončanja jedne, vlastite, ljubavne veze, iako bi i film koji uvjerljivo i autentično prikazuje samo to bio posve dostatan. Preglavljujući sa sestrom, smireno nastojeći racionalizirati vrevu misli i osjećaja, Sara u kolaž uvodi (uobičajeno) neidealan brak roditelja (koje smo upoznali u “Jel ti frka kad ti priđem”), pitajući se koliko su obiteljsko-odgojne okolnosti odrastanja utjecale na čudan (barem se samim djevojkama tako čini) odnos kćeri, sestara, prema ljubavnim vezama i predodžbama mogućeg skrašavanja u bračnoj luci. Uvođenje pogleda u prošlost, u djetinjstvo, ovdje vizualizirano kadrovima igre djece u parku, podsjeća na isto u “Jel ti frka kad ti priđem”, presijecan istrošenim arhivskim VHS-snimkama Sarina prvoga, djetinjega nastupa na pozornici te i ovdje priziva slutnju nedogleđa prolaznosti.

Neposrednost i razložnost dva razgovora (s dečkom i sa sestrom) u “Laku noć, oprosti” iznimno su dojmljivi, mali dragulji dokumentarnog predstavljanja izvadaka zbilje, a prožimanje zbunjenosti kaotičnošću svijeta oko sebe s težnjom da se ta zbrka, barem u osobnom opstanku, nadvlada odgovornim djelovanjem, dočarana je prožimanjem nekontroliranoga (nepredviđeni, nepriređeni tijek događaja i snađi se, druže snimke zateknutoga) i kontroliranoga (promišljeno ustrojena građa) u oblikovanju filma. I sama Sara Alavanić, kao središnji lik (oba filma), držanjem, ponašanjem, ophođenjem u kojima se sljubljuju drskost i pristojnost, vrckavost i potištenost, ornost i nevoljkost, snažno predstavlja raznorodne silnice o kojima govori. Uvelike samorazumljivo, budući da snima o samoj sebi, no nije uvijek slučaj da autoportretist i njegovo djelo odišu takvom sljubljenošću.

Spomenimo i “Siročku” (Blank, 2021.), treći, igrani film Sare Alavanić u programu DHF-a, koji se, profesionalnoga izgleda, uz estetiziranu filmsku fotografiju i vođene glumce, stilski i tematski skladno sastaje s “Jel ti frka kad ti priđem” i “Laku noć, oprosti”, nemalo polažući na dokumentarističko ambijentiranje i princip gradnje filma kao mozaika zateknutih istržaka.

"Laku noć, oprosti"
Scenarij i režija: Sara Alavanić
Producenti: Tibor Vukelić i Sara Alavanić
Kamera: Josipa Krčelić i Omi Žganec
Montaža: Sara Alavanić
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 18 minuta

Povezani tekstovi

Ostali Drugi

"Sve ostalo" Davida Gaše polazi od atipičnih i filmski zanimljivih oglasa, no vrlo efektno zadire ispod površine društvene konotacije prodaje i nuđenja usluga.

“Ono što treba činiti” najbolji međunarodni dokumentarac 19. Beldocsa

U Beogradu je završio 19. Beldocs, na kojem su hrvatski projekti te autorice i autori osvojili niz nagrada i priznanja.

Šest hrvatskih dokumentaraca u programu 19. Beldocsa

Od 20. do 26. svibnja u Beogradu će se održavati 19. Beldocs, na kojem će biti prikazano i šest hrvatskih dokumentaraca.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

73. Pulski filmski festival: Srđanu Kovačeviću Zlatna arena za najbolju režiju

Svečana dodjela nagrada 73. Pulskog filmskog festivala održala se sinoć u Istarskom narodnom kazalištu uz bogat popratni program.

73. Pulski filmski festival: “Yugo ide u Ameriku” – Balkan u Americi

U konačnici, Grujić i Borković u filmu "Yugo ide u Ameriku" zapravo ne rekonstruiraju povijest Yuga u Americi, nego tvore popkulturni kolaž...

Ivanu Ramljaku dodijeljena ovogodišnja Nagrada “Vedran Šamanović”

Sedamnaesta nagrada "Vedran Šamanović" dodijeljena je Ivanu Ramljaku, autoru kratkog dokumentarno-eksperimentalnog filma "Pozdrav iz Sekretarijata".

“Daleko od Vijetnama” – Resnais, zadnji put

Krajem 1950-ih službeno je završilo razdoblje snimanja dokumentarnih filmova redatelja Alaina Resnaisa.

24. Tabor New Frame Film Festival: Hrvatski filmovi – zahtjev eksperimenta i ugoda klasike

U tri natjecateljska programa 24. Tabor New Frame Film Festivala prikazano je devet dokumentaraca, od čega pet hrvatskih.

Kylie Minogue, Questlove i nova ljubav prema arhivi

U dobu ekrana i 4K videa, ne čudi da su 16mm vrpca koncertne arhive, kućni video s kamkordera ili stari negativi iz kutije za cipele gurnute na tavan, ujedno i egzotični vizualni začin analogne povijesti kod mlađih generacija prikovanih za streaming servise.

Popularna etnografija Libanona

"Voliš li me" (2025) Lane Daher pokazuje da popularna kultura može biti jedan od najbogatijih izvora suvremene etnografije.

“Snajka: Dnevnik očekivanja” u parku Kuće halubajskega zvončara

U sklopu programa "Slučajno kino", u četvrtak, 16. srpnja u 21 sat, bit će prikazan film "Snajka: Dnevnik očekivanja".

Maccamanija

U posljednje vrijeme izašla su dva dokumentarna filma o Paulu McCartneyju te jedan o Beatlesima.

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox

Nakon deset izdanja gasi se Shpeena Dox, festival dokumentarnog filma koji je od 2015. godine dovodio dokumentarni sadržaj u Labin.
Scenarij i režija: Sara Alavanić<br> Producenti: Tibor Vukelić i Sara Alavanić<br> Kamera: Josipa Krčelić i Omi Žganec<br> Montaža: Sara Alavanić<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 18 minuta31. Dani hrvatskog filma: "Laku noć, oprosti" - Burna noć mirnog razgovora