U Zagrebu danas (nedjelja, 15. svibnja) počinje 15. Subversive Festival, koji će potrajati sve do 28. svibnja; danas započinje i 15. Subversive Film Festival, i to premijerom igranog filma srpskog redatelja Miloša Pušića, “Heroji radničke klase” (2022) u Kinu Tuškanac s početkom u 20 sati. Ovogodišnje izdanje filmskog dijela festivala posvećeno je preminulom filmskom kritičaru Draganu Rubeši, nekadašnjem selektoru Subversivea, koji je početkom godine nažalost preminuo. Najavu 15. Subversive Film Festivala za Dokumentarni.net, kao i uvijek, moći ćete čuti od festivalske direktorice i selektorice, Dine Pokrajac.
“U ovogodišnjem natjecateljskom programu imamo devet nagrađivanih i aktualnih dokumentaraca. Ističe se pobjednik sekcije Encounters na ovogodišnjem Berlinaleu ‘Mutzenbacher’ renomirane austrijske dokumentaristice Ruth Beckermann, čiji smo ‘Waldheimov valcer’ prikazali na jednom od naših prethodnih izdanja. Beckermann uprizoruje lažni kasting za igrani film koji nikad neće snimiti, na temelju zloglasnog erotskog romana o tobožnjim seksualnim avanturama bečke prostitutke, no knjigu je očito pisao muškarac, najvjerojatnije autor ‘Bambija’ Felix Salten. Njezina provokativna, naizmjenično duhovita i uznemirujuća studija pronicljivo istražuje razlike između ženske i muške seksualnosti te način na koji društvo oblikuje naše erotske fiksacije. Beckermann će održati i masterclass predavanje ‘Režirati sjećanja: politički krajolici u dokumentarnom filmu’, koje organiziramo u suradnji s Restartom i Austrijskim kulturnim forumom”, najavljuje Pokrajac headlinerski film ovogodišnjeg SFF-a.
No, tu nije kraj filmskim ostvarenjima koji su bili dijelom velikih svjetskih festivala.
“Dva filma u programu bave se odnosom kamera i oružja. Filmski esej ‘Svjetla posvuda’ baltimorskog filmaša Thea Anthonyja nagrađen je u Sundanceu i preispituje infiltraciju tehnologija nadzora u našu svakodnevicu, sondirajući predrasude koje su inherentne ljudskoj percepciji ali i percepciji objektiva. Najbolji dokumentarac ovogodišnjeg Berlinalea ‘Dnevnici iz Mynmara’ djelo je filmskog kolektiva sastavljenog od mladih burmanskih filmaša koji opisuju život u toj zemlji nakon izbijanja vojnog puča 1. veljače 2021. Političkom košmaru i brahijalnosti režima članovi kolektiva suprotstavljaju se kroz filmski medij kao čin kreativnog otpora, pokazujući tako da je kamera itekako moćno oružje. ‘Kamuflaža’ Jonathana Perela istražuje ljude koji žive u blizini Campo de Mayo. Riječ je o najvećoj vojnoj bazi u Argentini gdje je tijekom nekadašnje diktature bio smješten zloglasni kamp za pritvor i mučenje političkih neistomišljenika. ‘Brodska straža’ grčkog redatelja Gregorisa Rentisa dolazi nam friško s Visions Du Réela. Riječ je o dokumentarcu s elementima slapstick komedije koji originalno i tragikomično pristupa snimljenim situacijama u kojima se zrcale toksični maskulinitet i apsurdnost rata. Film opisuje svijet zamrznut u iščekivanju konflikta kako bi samom sebi stvorio svrhu – nešto poput Buzzatijeve ‘Tatarske pustinje’ – čekanje na neprijatelja koji se nikad ne pojavljuje. ‘Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma’ o bračnom paru Monique i Michelu Pinçon-Charlotu, francuskim sociolozima koje je knjiga Predsjednik bogatih, studija oligarhije u Sarkozyjevoj Francuskoj proslavila izvan akademskog miljea, a u javnosti su poznati i po svojem aktivnom angažmanu u pokretu žutih prsluka”, govori nam Dina.
Doku-konkurencija donosi tri dokumentarca iz Ukrajine, odnosno Rusije.
“‘107 majki’ Pétera Kerekesa (autor poznat po doku-hitovima ‘Kuhanje povijesti’ i ‘Baršunasti teroristi’) baziran je na pismima i iskustvima osuđenih majki u ženskom zatvoru u Odesi. Kerekesova doku-fikcija uz izvedbe profesionalne glumice i naturščika minuciozno rekreira njihov izolirani univerzum te stvara dostojanstveni portret inače nevidljivih žena i njihove djece. Tu je i dokumentarac ‘Kraj’ Alekseja Lapina, koji nas vodi u selo Jutanovka na rusko-ukrajinskoj granici. Sanjiva atmosfera sela i ležerni protok vremena tijekom posljednjih dana ljeta djeluje nestvarno, uzevši u obzir današnje ratno stanje s one strane granice, pa poprima sablasne konotacije. ‘Kraj’ je prožet osjećajem izgubljene domovine, nečega što vjerojatno ne postoji ali proganja svakog apatrida. Moj osobni favorit ‘Kako spasiti mrtvog prijatelja’ nagrađen je na Visions Du Réelu gdje je imao svjetsku premijeru, a paralelno s hrvatskom na Subversive Festivalu prikazuje se i u Cannesu. Redateljica Marusja Siroječovskaja ispisuje posthumno ljubavno pismo svojem prijatelju Kimiju, ali i daje glas cijeloj jednoj utišanoj generaciji. Dokumentarac je sniman kroz dvanaest godina i bilježi sve što nosi odrastanje u nasilnom i autokratskom režimu uz taktove ‘Love Will Tear Us Apart’ Iana Curtisa”, završava direktorica Subversive Film Festivala iscrpnu i iznimno zanimljivu najavu ovogodišnjeg doku-programa.
A kakav bi to bio Subversive bez jakog popratnog programa…
“Ovogodišnja ‘Retrospektiva’ posvećena je prvoj dokumentaristici u poslijeratnoj Italiji, Ceciliji Mangini koja tragom Gramscija zaključuje da filmovi moraju biti protu-hegemonski, mobilizirati podređene klase i zagovarati radikalnu promjenu. Cecilijini filmovi svesrdno prokazuju kapitalizam, imperijalizam, fašizam, mizoginiju i opskurantizam – u pitanju su zadivljujuće geste koje otkazuju poslušnost. Filmske denuncijacije Mangini predstavljamo po prvi put u Hrvatskoj u suradnji s Kulturno informativnim centrom (KIC) i Talijanskim institutom za kulturu, a u sklopu programa ‘Film XX’ koji je posvećen ženskim filmskim narativima. Za autoričin opus bitne su brojne suradnje kojima se velikodušno daje. Lino Del Fra, njezin suprug, čest joj je filmski suradnik, a surađivala je i s brojnim intelektualcima i umjetnicima svoga vremena, uključujući Piera Paola Pasolinija, dok pred kraj života s četrdeset godina mlađim Paolom Pisanellijem ostvaruje zanimljive refleksije na odnos fotografija, pokretnih slika i sjećanja. Mangini je do same smrti u 93. godini života bila vrlo aktivna u promociji dokumentarnog žanra, a njezin rad i javni angažman ukazuju na važnu kontrakulturnu ulogu koju film zauzima u suvremenoj talijanskoj povijesti. U svojim filmovima dokumentaristica često iznosi priče autsajdera i marginaliziranih skupina koje obrađuje kombinacijom britkog opservacionizma, humora i socijalno osviještenog komentara. Cijeli život bila je vezana uz regiju Apulija u kojoj je rođena, a njezini etnografski dokumentarci bilježe umiruće rituale i tradicije ruralnih zajednica u južnoj Italiji”, govori Pokrajac i nastavlja:
“Ove godine ugošćujemo i program ‘Tko zna što će jučer donijeti?’ koji nas poziva da promislimo važnu ulogu koju filmovi igraju u formiranju (kulturne) memorije i povijesnih narativa. Naslov programa s fokusom na zemlje brdovitog Balkana inspiriran je ciničnom maksimom iz staljinističkog perioda kako ju je prenio povjesničar i istraživač historijske mitologije Eric Hobsbawm. Program kustosice Delphine Leccas donosimo u suradnji s neprofitnom organizacijom AIN i locus athens, a uz Zagreb paralelno će se odvijati u Ateni, Tirani, Skoplju, Sofiji i Parizu. Izdvojila bih projekciju iznimnog filmskog eseja ‘Videogrami revolucije’ Haruna Farockija i Andreja Užice koji kompilira stotine sati materijala o rumunjskoj revoluciji snimljenih iz raznih izvora – u pitanju je historiografija utemeljena u novim medijima. Tu je i mini-program ‘Duras/Godard: Dijalozi’ koji rizomatski proširuje film kao dijalošku formu, a inspiriran je istoimenom knjigom koju smo objavili 2020. godine. Filmski program zaključit ćemo uz ‘Prirodu’ armenskog genijalca Artavazda Pelešjana i upustiti se s njim u potragu za univerzalnim jezikom i vremenom prije pada Babilonske kule. Pelešjanov prvi film nakon više od 25 godina uznemirujuća je vizualna elegija koja nas budi iz iluzije da čovječanstvo može kontrolirati prirodu upozoravajući na sve reperkusije ekološkog rasula koje je na snazi”. Od 15. do 28. svibnja, dakle, u Zagrebu se održava Subversive Film Festival, kako ste pročitali – uz iznimno zanimljiv doku-filmski program. Dodatne informacije doznajte na službenoj festivalskoj stranici.