Usklik “Attica! Attica!” iz grla Ala Pacina zabilježen u filmu “Pasje poslijepodne” / “Dog Day Afternoon” Sidneyja Lumeta iz 1975. ušao je u popularnu kulturu, a parodirali su ga svi: od Doktora Housea do Spongeboba. Za sve koji su u međuvremenu zaboravili na što se odnosi ovaj izraz prkosa institucijama, Attica je naziv mjestašca u državi New York gdje se u istoimenom zatvoru 1971. održala jedna od najzloglasnijih pobuna u povijesti. Pedesetu obljetnicu tog strašnog krvoprolića ove godine obilježio je američki redatelj Stanley Nelson, poznat po dokumentarcima o povijesti crnačkog stanovništva Sjedinjenih Država (“Freedom Riders” iz 2010. i “The Black Panthers: Vanguard of the Revolution” iz 2015. samo su neki od značajnih primjeraka), koji svojim filmom donosi stravičan uvid u zbivanja tijekom pet rujanskih dana 1971. godine. Oni će kasnije ostati upamćeni kao mračna stranica u knjizi američkog 20. stoljeća, a pogotovo politike zakona i reda predsjednika Richarda Nixona.
Film Nelsona i njegove suredateljice Traci Curry, jednostavno nazvan “Attica” (2021), počinje razgovorima s bivšim zatvorenicima koji su sudjelovali u pobuni i njihovim opisima prvih kaotičnih trenutaka probijanja iz ćelija. No, oni nisu jedini sugovornici; čut ćemo i izjave članova obitelji stražara, kao i novinara koji su izvještavali s lica mjesta. Ipak, dublji i potresniji utisak od svih svjedočanstava zajedno ostavit će šokantne fotografije i videozapisi, mnogi od njih dosad nikad objavljeni, a koji podastiru dokaze o zvjerski pretjeranoj sili koja će se sručiti na pobunjenike i odnijeti 29 života. Više od trećine ovog broja otpada na taoce koje je intervencija redarstvenika načelno trebala spasiti. Kažem načelno jer je njezin pravi smisao zapravo bio ponovna uspostava reda, odnosno jasno pokazivanje mišića i moći pobunjenicima.
Uzroke pobune treba tražiti u nehumanom odnosu isključivo bijelih čuvara prema većinski crnačko-hispanskoj zatvorskoj populaciji te nedostatak potrepština za minimalnu razinu ljudskog dostojanstva, od toaletnog papira do čiste posteljine. Zatvorenici su nakon zauzimanja zatvora započeli pregovore o poboljšanjima uvjeta, dodajući i jasan zahtjev za amnestijom od krivičnog gonjenja vezanog uz samu pobunu. Isprva su okupljeni u zatvorskom dvorištu u šatorima osjećali drugarstvo i povezanost, kao i optimizam u vezi s pregovorima koje su provodili s vlastima preko tima posrednika sačinjenog od novinara i slavnih pravnika poput Williama Kunstlera, poznatog po obrani čikaške sedmorke godinu dana ranije. No, sa svakim sljedećim danom optimizam je splašnjavao, prepuštajući mjesto sumnji da suprotna strana pregovara s figom u džepu. Kako je vrijeme prolazilo, tako je rastao dojam da njihova jedina pregovaračka snaga – životi tridesetak taoca, uglavnom zaposlenika zatvora – sve manje utječe na odluku za ponovno uspostavljanje reda, isključivo silom. Redateljski nam par ovdje objašnjava i zakulisne političke igre guvernera Nelsona Rockefellera, koji je u svojim predsjedničkim ambicijama pokušavao dokazati Nixonu odlučan stav prema zločinu, odbijajući sudjelovati u pregovorima i udovoljiti zahtjevima zatvorenika. Snimka telefonskog razgovora ove dvojice moćnika otkriva njima u to vrijeme jedini važan podatak: jesu li pobunjenici crnci i ima li među ubijenima bijelaca.
Curry i Neslon snimili su film s težinom, ozbiljnošću i kvalitetom potrebnom za oskarovsku nominaciju, premda će nasilni završetak “Attice” zasigurno odbiti određeni broj gledatelja.
Ako prve tri četvrtine filma djeluju kao zanimljiva lekcija iz povijesti solidno ispričana iz različitih kutova, završnih pola sata koji prikazuju odmazdu i ponovno zauzimanje zatvora, mučno su i zastrašujuće svjedočenje. Radi se o zasigurno jednoj od najšokantnijih epizoda zabilježenih na dokumentarnom filmu posljednjih godina. Ne treba u detalje prepričavati pogubljenja i ponižavanja kojima su pobunjenici podvrgnuti nakon navale redarstvenika, no jednako je gnjusan i pokušaj zataškavanja slučaja od strane američkih vlasti. Točnije – da za smrt taoca optuži zatvorenike, premda će nalazi obdukcije jasno pokazati smrtonosna ranjavanja iz vatrenog oružja. A njih je imala samo jedna strana u tom sukobu.
Curry i Neslon snimili su film s težinom, ozbiljnošću i kvalitetom potrebnom za oskarovsku nominaciju, premda će nasilni završetak “Attice” zasigurno odbiti određeni broj gledatelja. Također treba spomenuti i trenutni nesrazmjer između ocjena kritike (88% Metacritic, 98% Rotten Tomatoes) s relativno niskom ocjenom na IMDb-u (ispod sedmice u trenutku pisanja teksta). Naime, među malobrojnim ocjenjivačima na najpopularnijoj svjetskoj filmskoj stranici najviše je jedinica od pojedinaca koji komentiraju kako je riječ o liberalnoj propagandi, te da su zatvorenici zavrijedili i goru kaznu. Nažalost, ovo već postaje pravilo sa svim filmovima s nabijenom društvenom i političkom tematikom, pa nije zgorega ponavljati da IMDb ocjene ne treba univerzalno uzimati kao relevantno mjerilo kvalitete filma.
