Godine 2018. Zorko Sirotić diplomirao je režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu filmom “Uniforma mi je sada najdraža” (ADU, 2017.), koji je iste godine prikazan i u programu “ADU Dox” 14. ZagrebDoxa. Ponešto izmijenjen, skraćen i preoblikovan, prenaslovljen u “Natječaj” (ADU, 2021.), rečeni slikopis na 30. je Danima hrvatskog filma doživio novu premijeru.
U autorskom radu naglašeno sklon propitivačkim pomacima i izmicanjima od ustaljenosti, Sirotić je “Natječajem” polučio djelo koje se doima pitkim i tečnim prikazom upisa u Policijsku školu/akademiju “Josip Jović” u Zagrebu, lako prihvatljivim tzv. širokoj publici, posve pogodnim, recimo, za prikazivanje u obiteljskom večernjem terminu javne televizije. No istovremeno i djelom koje svako toliko iznenadi kakvom neočekivanom odlukom, zaokretom, izmještanjem iz vodilice kojom je, učinilo se načas, sigurno i ravnomjerno smjeralo. “Natječaj” sretno i spretno spaja uredno i razbarušeno, uzvišeno i prizemljeno, čvrsto i labavo. Kako dramaturško-oblikovnim postupcima, tako i stilski raznorodnim zaskakanjima nelogičnim i neskladnim, kao i raskoracima u predstavljanju izdvojenijih protagonista, a i stožerne institucije. Jednim dijelom sugerirat će se, odgovarajuća i primjerena, nepopustljiva strogost policajaca koji itekako pažljivo moraju birati koga će primiti među pitomce, buduće odgovorne provoditelje reda i zakona. Djelatnik škole na početku naglašava kako ispitne listiće ocjenjuje računalo, da bi se pretkraj, u prizorima intervjua kandidata, pokazalo kako profesori na prijamnom ispitu s mlacima i međusobno komuniciraju s podosta prijateljske srdačnosti, uz mnogo razumijevanja, mudro se vodeći više iskustvom i intuicijom negoli krutim pravilnicima i golim brojkama.
Dragana iz Petlovaca, Nino iz Ivanić Grada i Predrag iz Vukovara, troje kandidata kojima je u filmu posvećeno više vremena i pozornosti, odlučni su i samopouzdani mladi ljudi, no ispod tog lica naslućuje se i nesigurnost mladenačke borbe za vlastita uvjerenja. Slično i u njihovih roditelja koji ih izrijekom podržavaju u nakanama, iako im se, a i to kažu, ne mili opredijeljenost potomaka za taj opasan put i poziv. Naziru se ktomu i unutarnja previranja vezana uz pitanje samorazumljivog roditeljskog autoriteta koji je stasanjem djece prirodno doveden na kušnju. Među obratima snažnoga djelovanja je i predstavljanje isprva neviđenog oca jednog kandidata kao osobe koja se tvrdo opire sinovljevu izboru, no koji se, kad napokon osobno uđe u film, i sam policajac, učini najiskrenijim i najrazumnijim potpornjem mladićevim stremljenjima.
U autorskom radu naglašeno sklon propitivačkim pomacima i izmicanjima od ustaljenosti, Sirotić je “Natječajem” polučio djelo koje se doima pitkim i tečnim prikazom upisa u Policijsku školu/akademiju “Josip Jović” u Zagrebu, lako prihvatljivim tzv. širokoj publici, posve pogodnim, recimo, za prikazivanje u obiteljskom večernjem terminu javne televizije.
U općem dojmu sivomodar, simetričan, statičan, promatrački odmaknut, neutralno hladan, pa čak i tiho ironičan, “Natječaj” osim prigušenom izglobljenošću koraka možda ponajviše osvaja dvama prizorima koji u tom kontekstu neemocionalnosti odzvanjaju naročito dirljivo. Jedan od njih je glumljeno prirodan-usiljeno opušten – u duhu ranih filmova Želimira Žilnika – dijalog majke i kćeri o kćerinoj policijskoj budućnosti iz kojega, valjda baš zbog takve namještenosti situacije, izbija osobita toplina; drugi je razmjerno slično postavljen, moguće čak i dijelom nepriređen prizor u kojem se sin i otac, na ribičiji, iskreno razvesele obavijesti o tomu da je mladić primljen u školu.
Oslanjajući se na Sirotićeve riječi o smislu i poenti filmskog djela, gore izdvojeno i uočeno ponuda je jedne gledateljske mogućnosti izabrane u autorovoj materijaliziranoj viziji, a koja se boljim razumijevanjem filma nakon više gledanja može bilo potvrditi, bilo promijeniti, bilo preobličiti.