Recenzije17. ZagrebDox: "Sad sam ja Irena" - Kaj će naš cijeli život...

17. ZagrebDox: “Sad sam ja Irena” – Kaj će naš cijeli život ovak’ izgledat’?

|

Među zapaženijim filmovima prošlogodišnjeg ZagrebDoxa bio je “Jedna od nas” (Pipser, 2020.) Đure Gavrana, nagrađen Posebnim priznanjem, a poslije i Oktavijanom za kratki i srednjometražni film. Pedesetominutna bilješka o seksualnom zlostavljanju u obitelji – o kćeri koju je silovao otac, uz prešutno odobravanje majke – o teškoćama žrtve u nošenju neželjenog bremena, ali i o neadekvatnosti društva da pojmi i prihvati takvo otkriće i postavi se odgovarajuće konstruktivno, uobličena je, primjereno i konstruktivno, u aktivističku kampanju za doprinos suzbijanju takvih zala. Na ovogodišnjem Doxu na srodno je, nasilje u obitelji, ovaj put supruga prema supruzi, usmjeren kratki film “Sad sam ja Irena” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2021.) Jasmine Beširević, studentice diplomskog studija filmske i TV režije, usmjerenje dokumentarni film, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Oblikovan oko jednoga prizora, trinaestominutni film ne trati vrijeme ni resurse, niti se bavi okolišnim tumačenjima, već ulazi in medias res, prikazujući, odnosno rekonstruirajući konkretnu situaciju, i to sa samom žrtvom u ulozi sebe te onoj zlostavljača. Središnju, tipičnu jutarnju bračnu svađu u kuhinji, izvedenu iz zbiljskog događaja, omeđuju tek tri dobro izabrana i odmjerena kadra. Prvi, sadržajno pomalo dezorijentacijski, u polutotalu sobe predstavlja protagonisticu zasmijanu i oradošćenu svojevrsnom šašavošću pokušaja da predoči trudnoću stavljanjem oveće plišane lutke pod košulju. Ne znajući o čemu je u filmu riječ, najvjerojatnije ćemo pomisliti da slijedi kakva, možda i zgodna, zabavna, storija o pripremama buduće trudnice. Dva završna kadra filma, pogled kroz prozor u nenapučen sivkastojesenje kišovit gradski eksterijer mirne četvrti, nadaju se kao dobrodošao odušak nakon razmjerno intenzivne središnjice, istovremeno drame i monodrame, probe, izvedbe i rekonstrukcije, dokumentarnoga i glumljenoga.

“Sad sam ja Irena” većinom je usredotočen na krupni plan protagonistice Irene čije oči, lice i mimika mjestimično odražavaju nijanse kakvima nas gdjekad očaraju najbolji filmski glumci.

Vedra mlada žena lažnoga trbuha koju smo upoznali u prvom kadru, u sljedećem, krupno-blizu planu iz ruke, gdje joj je prezentnost izraza lica efektno, ali nenametljivo naglašena okvirom kuhinjskog dovratka izvan fokusa, nailazi na osorne riječi sugovornika, od kamere skrivenoga zidom, a i u ostatku filma nikad dobro vidljivoga. Glas što izgovara grubi tekst je ženski, pa isprva i neće biti jasno o čemu je točno riječ. Reakcija napadnute pomirljivo je obrambena, oslonjena na pokušaj razumne komunikacije s nerazumnicom. Suočava li se s problematičnim odraslim djetetom, sa sustanarkom, sestrom, partnericom? Malo pomalo otkrivamo da se odvija dogovorena, neuvježbana igra u kojoj protagonistica, Irena Kolar, tumači samu sebe u prošlosnoj bračnoj situaciji, istovremeno bivajući ona sada, koja na taj način nastoji prodrijeti u korijene traume i tako je se barem djelomično osloboditi. U tomu joj dijalogu pomaže rečena neviđena osoba, pretpostavljamo filmašica, a njih dvije i mijenjaju uloge, pa Irena dijelom filma glumi sebe, a dijelom supruga zlostavljača. Katkad i gledatelju, a i njima postaje nejasno tko je u kojem trenutku tko, jer se iz uloga na mahove vraćaju u realne sebe toga časa, pa i komentiraju što i kako valja učiniti.

Posrijedi su zanimljivo iznesene i uporabljene sastavine dijagnostičko psihoterapijske tehnike psihodrame, a predan i otvoren pristup protagonistice, sad razvedene od agresivnog supruga, te jednostavan, ali pozoran i promišljen pristup filmaša, urodili su zanimljivim ostvarenjem što plijeni i iznenađuje, gledatelju ne da mira ni nakon što shvati okvirni princip. Prema jednoj teoriji – zastupa je, primjerice, mađarski velikan István Szabó – najspecifičnija, jedinstvena odlika filmske umjetnosti mogućnost je prikazivanja krupnog plana glumca u pokretu, trajanju. “Sad sam ja Irena” većinom je usredotočen na krupni plan protagonistice Irene čije oči, lice i mimika mjestimično odražavaju nijanse kakvima nas gdjekad očaraju najbolji filmski glumci.

"Sad sam ja Irena"
Scenarij i režija: Jasmina Beširević
Direktorica fotografije: Magdalena Ptiček
Montaža: Dora Slakoper
Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2021.
Trajanje: 13 minuta

Povezani tekstovi

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.

18. Subversive Film Festival: “Prema zapadu, u Zapati” – Moćan autorski debi kao otisak antologijske ljepote

Dojmljivo je kako se u filmu "Prema zapadu, u Zapati" , sloj po sloj, nenametljivo i eliptično, razlaže jedna individualna pripovijest.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U četvrtak riječka premijera “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

U četvrtak se održava riječka premijera dokumentarnog filma "Mirotvorac" (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.

Izlišnost iluzija

Od 26.5. do 3.6. ove godine u Novom Sadu je održano 70. Sterijino pozorje.

“Funk YU” – Nedostupna singlica pod bljeskom disko-kugle

"Funk YU" (2024) redatelja Franka Dujmića, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav.

Vraćaju se “Doksi u Kleti” uz projekciju “Grand Prizea” Anje Koprivšek

Nakon godine dana pauze vraćaju se "Doksi u Kleti", uz projekciju "Grand Prizea" (2024) redateljice Anje Koprivšek.

1. “Dokumentarni.days”, drugi dan: Vlastita obitelj ispred kamere

Drugoga dana prvog izdanja programa "Dokumentarni.days", upriličena je dodjela 6. Nagrade Dokumetar, potom i panel "Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film".

1. “Dokumentarni.days”, prvi dan: Civilizacijski domet

U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi "Dokumentarni.days", priredba u organizaciji Udruge Dokumetar.

Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja

Ben Rivers i Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije - "Krabi, 2562" (2019).

6. Nagrada Dokumetar: “Motel” Filipa Mojzeša je najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine!

Ovogodišnju, šestu po redu Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2024., dobio je "Motel" (2023) Filipa Mojzeša.

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.
Scenarij i režija: Jasmina Beširević<br> Direktorica fotografije: Magdalena Ptiček<br> Montaža: Dora Slakoper<br> Produkcija: Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2021.<br> Trajanje: 13 minuta17. ZagrebDox: "Sad sam ja Irena" - Kaj će naš cijeli život ovak' izgledat'?