Kad je punk pokret u Velikoj Britaniji još bio u povojima, njegove pripadnike uglavnom su sačinjavala djeca radničke klase – podijeljena na lijeve i desne, zapravo je bilo upitno koja će strana pretegnuti u ideološkom profiliranju ove kulture. Sredinom sedamdesetih na tamošnjoj političkoj sceni sve više jačaju zastupnici radikalno desne struje poput zloglasnog konzervativca Enocha Powella i otvoreno fašističke stranke National Front, a njihove stavove u svojim neslavnim epizodama ponavljaju i neki glazbeni velikani poput Roda Stewarta i Davida Bowieja koji provocira očijukajući s nacističkom ikonografijom. Najcrnju mrlju na svojoj karijeri ipak ostavlja gitarist Eric Clapton koji u magli alkohola i droga na koncertu u Birminghamu, 1976. godine održava grozan keep Britain white rasistički govor.
Sve ovo natjeralo je skupinu mladih predvođenu aktivistom Redom Saundersom na suprotstavljanje bujanju opasne retorike, osnivanjem pokreta Rock Against Racism (skraćeno RAR). Isti je u središtu zanimanja filma otvaranja 13. Subversive Film Festivala, dokumentarca “White Riot” (2019) britanske redateljice Rubike Shah, koji dijeli naziv s nastupnim singlom londonskih pankera The Clash. Oni su s pokretom dijelili politički stav, a odigrat će i bitnu ulogu u njegovoj priči. Poput kvalitetne punk pjesme, dokumentarni film “White Riot” žestok je i kratak (trajanje mu ne prebacuje devedeset minuta), te opremljen odličnim arhivskim materijalom i vizualima u potpunosti u skladu s old school estetikom fanzina poput Temporary Hoarding, a za čiji dizajn je zaslužna Kate Webb, jedna od glavnih Shahinih sugovornica.
Najveći dio dokumentarca prošaranog razgovorima s osnivačima i ključnim akterima RAR-a, kao i moćnim soundtrackom koji prenosi duh nemirnih sedamdesetih Londona i šire okolice, posvećen je skupovima, marševima i sukobima sljedbenika Nacionalnog fronta i antirasističkog pokreta. Kada bi njihovi susreti kulminirali fizičkim obračunima znala je intervenirati i policija, no ne trebate dvaput pogađati na čiju bi stranu stali momci u plavom. Unatoč tome, pokret Rock Against Racism doživljavao je sve veću podršku, a njihova će slava kao i sam film kulminirati posebnim događajem iz 1978. godine. Tog ljeta organiziran je mimohod “Karneval protiv nacista” koji se prošetao Londonom sve do Victoria Parka. Tamo je planiran besplatni koncert na kojem su najavljeni nastupi bendova poput X-Ray Spexa, Steel Pulsea, Tom Robinson Banda i punk velikana The Clasha. Gradskim vlastima najavljeno je okupljanje petstotinjak ljudi, no u parku ih se na kraju okupilo oko stotinu tisuća. Sam događaj prozvan je britanskim Woodstockom, iako su organizatori jasno izrazili drugačije mišljenje riječima: “Ovo nije Woodstock, ovo je Karneval protiv jebenih nacista!”.
“White Riot” nije holivudski film, a njegovi protagonisti ne puštaju suzu za danima slave.
Koncert u Victoria Parku vjerojatno je označio i konačni rasplet bitke za dušu punka, budući da je uz The Clash nastupio i Jimmy Pursey, vođa sastava Sham 69 čiji je velik dio publike činio kontingent desno orijentiranih mladića i skinheadsa. Pjevajući “White Riot” na festivalu protiv rasizma, Pursey je svojoj publici poručio da spomenuta pjesma ne govori o pobuni bijelaca protiv drugih rasa, već o solidarnosti s njima.
Dokumentarac mlade Rubike Shah u skladu s vizualnom i zvučnom punk estetikom koja ga prati, drčan je i britak, ali ne očekujte od njega pretjeranu sentimentalnost i emocije. “White Riot” nije holivudski film, a njegovi protagonisti ne puštaju suzu za danima slave. Oni ponosno dižu srednji prst svim nacistima iz prošlosti, kao i onima kojima danas obiluje svjetska politička scena. Film treba shvatiti i kao lekciju iz povijesti mobiliziranja, jer ćemo uskoro možda morati posegnuti za sličnim akcijama kako bi se obranili protiv prijetećih valova mržnje.
