O tabuiziranim i prešućivanim temama raspravljamo tek sporadično, što je uzrok formiranja uvjerenja da se loše stvari događaju negdje drugdje. Upravo se ta činjenica, potaknuta osobnim iskustvom, iskristalizirala u svijesti Đure Gavrana kao motiv za nastanak filma “Jedna od nas” (Pipser, 2020.). U case studyju na ovogodišnjem posebnom izdanju ZagrebDoxa, dan nakon hrvatske premijere, Gavran je zainteresiranoj publici izložio kontradikcije, sumnje i prepreke koje su pratile razvoj ideje do konačnog produkta.
“Jedna od nas” je film mučne teme razotkrivanja posljedica seksualnog zlostavljanja, s fokusom ne toliko na samu žrtvu, koliko na sustavno ignoriranje i tendenciju daljnje viktimizacije. Gavran temi pristupa iz vizure školskog kolege, koji za vrijeme priprema godišnjice mature dobiva potresno pismo nekadašnje suučenice. Budući da je riječ o traumi u neposrednoj okolini, svjesno odlučuje ogoliti razmišljanja i emocije sebe i svojih kolega. Objašnjava da je film pokušaj nadvladavanja šoka i nemoći, ali i rezultat tada još neartikulirane ideje o nužnosti iznošenja priče u javnost. Film prožima snažna terapeutska nota, jer osim što omogućava procesuiranje traume protagonistima, ima moć izravno utjecati na promjenu svijesti publike. Snimiti film osjetljive teme, u koji su uključeni poznanici, neminovno znači preuzeti svojevrsni rizik. Pritom je neophodno promisliti svaki detalj, ne bi li se izbjeglo daljnje povređivanje žrtve ili negativna fascinacija. Odabir indirektnog pristupa tu se pokazao ključnim, dok je početni stadij priprema za snimanje podrazumijevao dogovor i suradnju s uključenima, da bi u samom činu snimanja, prema vlastitom priznanju, Gavran prestao biti redatelj i postao sudionikom bez mogućnosti kontrole događanja.
Osobna perspektiva koja, ako želi zadržati autentičnost, pretpostavlja neprimjerene komentare ili šale kao nužni obrambeni mehanizam u zahvaćanju problema, naišla je na ograde od strane psihijatrijske struke. Gavran objašnjava da je prilikom rada na filmu osjetljive problematike, odgovorno kontaktirati stručnjake konkretnih područja. U ovom slučaju, osim pravnika koji su utvrdili do koje se mjere može otkriti tuđi identitet, što je potencijalno podložno tužbi, važnu su ulogu imali stručnjaci usmjereni na rehabilitaciju i rad sa žrtvama nasilja. Kao potencijalni problem filmskog pristupa prepoznali su potvrđivanje svih stereotipnih odgovora na istupanje i priznanje žrtve. Iako to na prvi pogled možda nije očito, naše se reakcije najčešće kreću u rasponu od negiranja i odbacivanja odgovornosti do iskazivanja bijesa prema počinitelju. Žrtva tu ostaje postrance jer nam je njeno iskustvo strano. U trenutku osvješćivanja da se zlostavljanje zaista događa, skloniji smo zaokupiti se vlastitim doživljajem te činjenice, čega je Gavranov film eklatantni primjer.
Ipak, redatelj prihvaća takvu poziciju i ne odustaje od početne zamisli, ali kao svojevrsnu kompenzaciju vlastite komocije, osmišljava širu društvenu platformu usmjerenu na edukaciju u prepoznavanju zlostavljanja, kao i načine prevencije. Obraća se prvenstveno mladim ljudima ne bi li uz pomoć profesionalaca osigurao potrebnu podršku i stvorio atmosferu pogodnu za komunikaciju. Utoliko daljnji planovi uključuju prikazivanje filma uz diskusiju u okviru obrazovnog sustava, za što se trenutno očekuje odobrenje Ministarstva.
A da je razgovor o zanemarenim temama neophodan, plastično je pokazala primjedba iz publike na Gavranovo predavanje. Jedan od slušatelja odbio je povjerovati u istinitost predstavljene priče, prebacivši radije mučnu temu u područje fikcije iz marketinških interesa. Iako je potonje u našim uvjetima kontradiktorno, na neki je način reakcija ilustrirala tipičan proces odbacivanja mogućnosti da u našem okruženju postoje devijacije sličnog tipa. Time se možda najbolje poentira smisao angažiranog dokumentarizma, koji uključuje različite aspekte proživljene traume, komunicira prema najširim skupinama i unosi drugačije teme u javni prostor.
U ovom je slučaju film orijentiran na indirektno pogođene, no ipak, kako je Gavran napomenuo, djevojka koja je bila žrtva zlostavljanja i iskazala želju za prekidom šutnje, sam je film doživjela dijelom tog cilja. Budući da je u našem društvu prešućivanje uvjetovano institucionalnom tromošću, svaka je mobilizacija snaga izuzetno važna za osmišljavanje produktivnijih sustava potpore. Činjenica da se nastoji probiti prema populaciji koja je možda manje zainteresirana za film, a donekle i nesvjesna svih društvenih relacija, preobražava film u jedan od alata za suočavanje s neugodnom realnošću.