Već smo se u nedavnom osvrtu na – od strane publike i struke dobro prihvaćen – dokumentarni film “For Sama” (2019) sirijsko-britanskih koautora Waad al-Kateab i Edwarda Wattsa, osvrnuli na činjenicu svojevrsne inflacije filmova zaokupljenih temom sirijskog građanskog rata. I dok su oni u početku doprinijeli razumijevanju kompleksne političke situacije, kao i otvaranju novih perspektiva revolucije u arapskim zemljama, danas je u pozadini permanentnog interesa teško razgraničiti želju za političkom afirmacijom pokreta, negativnu fascinaciju ili čak eksploataciju. S godinama se fokus s kolektivne akcije pomaknuo na pojedinačna iskustva. Pritom se sve češće, uz neke iznimke poput filmova sirijskog autora Talala Derkija, zanemaruje ili minimalizira politički kontekst unutar kojeg pojedinci djeluju. Filmska ostvarenja o sirijskom ratu postaju tako kvantitativno ujednačena, perpetuirajući iste teme i reakcije na okolinu, a česta su i podudaranja na estetskoj razini.
Pretpostavimo li, barem za potrebe ovog teksta, da su Akademijine nagrade, ako ništa više, onda barem pokazatelj ideoloških trendova Zapada, postaje jasnije zašto su ove godine dva tematski i strukturalno bliska filma, “For Sama” i “The Cave” (2019) Sirijca Ferasa Fayyada, nominirana za nagradu Oscar. Potonji dokumentarac uskoro ćemo gledati na ZagrebDoxu, a oba iz perspektive zapadnih saveznika dokumentiraju život pod okupacijom, Alepa, odnosno Ghoute, orijentirajući se pritom na odnos žrtava i njihovih dobročinitelja; većina radnje u njima se odvija u dijelom improviziranim bolnicama, a glavne protagonistice su žene. Dok se u “For Sama” ta činjenica ne ističe, “The Cave” naoko uvodi pitanje ženskog statusa u konzervativnom društvu. I na formalnoj razini filmovi dijele rješenja, uokvirujući pojedinačna iskustva rata panoramama posvemašnje destrukcije ili šokirajući gledatelja krupnim planovima dječjih žrtava i dinamičnim snimkama spašavanja ranjenika. Pritom je očito kako je Fayyad iskusniji redatelj, koji vlastita ograničenja ne prikriva strukturalno zahtjevnijom montažom. Materijal mu omogućava linearnu izgradnju priče, čime do izražaja dolazi interes za položaj glavne protagonistice, liječnice Amani Ballouri.
Fayyadov debitantski dugometražni dokumentarac “Zadnji u Alepu” / “Last Men in Aleppo” (2017) prije dvije godine bio je nominiran za Oscara u kategoriji dokumentarnog filma, dok sa svojim najnovijim ostvarenjem dijeli više karakteristika. Autor se ponovno fokusira na pojedince, koji se u ratnom vrtlogu bez mnogo propitivanja samoorganiziraju, ne bi li nadomjestili urušene institucije. Utoliko je i “For Sama” i “The Cave” moguće shvatiti i podržati na univerzalnom nivou. S druge strane, ovi filmovi posustaju na liniji koja ocrtava specifičnost mjesta i vremena u kojima se odvijaju, ignorirajući ili barem pojednostavljujući uzroke i posljedice promjena na političkom spektru. Oba evidentiraju ratne zločine, no njihov pogled na rat postaje jednodimenzionalan, bez zastupljenih svih aspekata koji ga neminovno tvore.
“The Cave” će ostati samo jedan u nizu filmova, nadomak eksploatacije tuđe traume, koju publika postupno prestaje primjećivati.
Paradoksalno, iako im je rat u središtu interesa, Fayyad i al-Kateab efektno izbjegavaju imenovati njegovu prirodu. Afirmirajući opoziciju, istovremeno zanemaruju u što se pretvorila, skrivajući se iza individualnog djelovanja svojih protagonista. Dok je “Zadnji u Alepu” imao razgranatu narativnu nit, paralelno donoseći iskustva različitih članova organizacije Bijele kacige, “The Cave” posustaje već na razini priče. Amani Ballouri naprosto nije dovoljno zanimljiv lik da okupira gledateljevu pažnju, unatoč svim pokušajima da ga se takvim učini. Svi su elementi izgradnje priče previše puta ponovljeni da bi do kraja mobilizirali publiku, stoga zasićenost zasigurno izaziva i inzistiranje na šokantnim ratnim snimkama, čiji efekt na kraju prelazi u ravnodušnost ili pasivno prihvaćanje.
Novost koju uvodi Fayyad jest inzistiranje na položaju žene u sirijskom društvu, pokazujući otpor koji Amani kao žena izaziva kod dijela populacije. Problem je što su razgovori koji nam otkrivaju tu dimenziju grubo ubačeni i iskonstruirani, čime se izdvajaju od cjeline. Redatelj prije kao da si osigurava alibi od eventualnih prigovora, no što problematizira društvo koje snima. Gledatelja se pak do određene mjere dovodi u zabludu jer ne saznaje ništa o genezi problema, odnosu prema ženama općenito ili čak feminizmu specifično, prije i poslije revolucije. Daleko od svakog aktivističkog pristupa, tek se na površnoj razini otvara, u liberalnim krugovima popularno, žensko pitanje.
To je moment na kojem film staje, ne provocirajući suvišna pitanja i istovremeno se iscrpljujući u samodostatnosti – kao redatelj Fayyad se ne izlaže, a zapadna publika dobiva dojam aktivnog sudjelovanja. Sirijski rat tako sve više postaje filmska priča, nevezana uz konkretno vrijeme ili mjesto, čime se ostvaruje suprotan učinak od onog koji je film imao na početku Arapskog proljeća. Suvremena publika zbog gomilanja materijala biva zagušena informacijama, koje se istovremeno filtriraju, ovisno o strani koja ih prezentira. “The Cave” će ostati samo jedan u nizu filmova, nadomak eksploatacije tuđe traume, koju publika postupno prestaje primjećivati.