U sklopu emisije “Posebni dodaci”, sutra (25. siječnja, od 14.30 sati) će na Trećem programu Hrvatske televizije biti prikazan devetipolsatni dokumentarni film “Šoa” / “Shoah” (1985) francuskog redatelja Claudea Lanzmanna (1925. – 2018.). Uvodno i poslije emitiranja filma, o dokumentarcu će razgovarati povjesničar Tvrtko Jakovina, novinarka i književnica Jasminka Domaš te filmski kritičari Silvestar Mileta i Dragan Jurak, uz voditelja Boška Piculu. Povod pothvatu je Dan sjećanja na žrtve holokausta koji se obilježava 27. siječnja, na dan kad je Crvena armija 1945. oslobodila zatvorenike koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u poljskom Oświęcimu, mjestu najveće egzekucije europskih židova. Ove godine obilježava se i 75. godišnjica oslobođenja Auschwitza,
Shoah – šoa hebrejski je izraz koji u prijevodu znači katastrofa, opustošenje te se i on – kao i holokaust što znači potpuno spaljen – rabi kao pojam za stradanje židova u Drugom svjetskom ratu. Lanzmannova “Šoa” općenito se drži jednim od najznačajnijih, pa i najznačajnijim dokumentarnim filmom o holokaustu. Tema su mu nacistički logori u Poljskoj, a sastavljen je isključivo od novopribilježenog materijala, bez ijedne arhivske snimke. Sastoji se pretežno od Lanzmannovih razgovora s preživjelim žrtvama, svjedocima i počiniteljima te snimaka na logorskim poprištima i u poljskim naseljima iz kojih su odvođeni židovi. Lanzmann je film počeo snimati po narudžbi Izraela, s pretpostavkom da će biti riječ o otprilike dvosatnom ostvarenju zgotovljenom u otprilike osamnaest mjeseci. Nakon nekog vremena izraelski producenti su se povukli, a redateljev se angažman protegao na jedanaest godina, da bi od 350 sati snimljenog materijala montirao devetipolsatnu cjelinu.
Očito duboko i predano uronivši u temu, Lanzmann je “Šou” ostvario nastojeći izbjeći svaku redateljsku ekshibiciju. Masivu zla i neljudskosti pristupa mirno, odmjereno, libeći se senzacionalizma i atrakcija, zaobilazeći svaku mogućnost dramatiziranja, uzbuđivanja, naglašavanja ili burkanja osjećaja filmaškim sredstvima koja to omogućuju. Umjesto toga, film odvija i teret na gledatelja polaže postupno, polako, trajanjem, pravilno držeći da je dovoljno i primjereno samo iznijeti sjećanja na zapanjujuću grozu. Pouzdaje se u dojmljivost govornika koji se uglavnom trude biti suzdržani, no čiji nastupi i lica dočaravaju mnogo. Baš kao što u uspostavljenom ritmičko-sadržajnom kontekstu jezovito odjekuju i brojne spore, široke, opisne panorame i vožnje zapuštenim, zakrinkanim, porušenim ili očuvanim mjestima holokausta. Tek mjestimice, škrto i promišljeno odvagano, Lanzmann prisnažuje umjereno rekonstrukcijskim intervencijama određenoga odmaka (bivši logoraš pjeva u čamcu na rijeci, kao što je pjevao onomad; zbiljski željezničar vozi vlak do Treblinke, kao i onda…), ne narušavajući temeljini ton uredne, dostojanstvene staloženosti.
“Šoa” je po premijeri uglavnom dočekana pohvalama, a s godinama je film stekao status nezaobilaznog klasika dokumentarizma i kinematografije. Proglašen je tako najboljim dokumentarnim filmom svih vremena u britanskim dnevnim novinama The Guardian (2013) i u časopisu Time Out (2016), dok je 2014. godine u izboru najboljih dokumentaraca svih vremena britanskog filmskog časopisa Sight & Sound, u organizaciji Britanskog filmskog instituta, smješten na drugo mjesto, iza sovjetskog “Čovjeka s kamerom” / “The Man with a Movie Camera” / “Čelovek s kino-apparatom” (1929) sovjetskog redatelja Dzige Vertova.
U Poljskoj je, međutim, Lanzmannu ozbiljno zamjeren negativan prikaz Poljaka, kao pasivnih suučesnika u zločinu. Jer, osim sa žrtvama, francuski redatelj je razgovarao samo s ljudima iz naroda koji su više-manje šutke podnosili i prihvaćali zlo kojem su neposredno svjedočili, dok u film nije uključen nitko od aktivnih sudionika u borbi protiv nacizma i fašizma. Nekom prigodom Lanzmann je doista izjavio kako takvi logori nisu mogli biti izgrađeni i organizirani u Francuskoj, jer tamošnji narod to ne bi dozvolio.
Iz obilja snimljenog materijala neuvrštenog u “Šou”, Lanzmann je tijekom desetljeća oblikovao još pet snažnih filmova temeljno razgovornog preosedea: “A Visitor from the Living” / “Un vivant qui passe” (1999), “Sobibor, Oct. 14, 1943, 4 p.m.” / “Sobibór, 14 ostobre 1943, 16 heures” (2001), “Izvještaj Karskog” / “The Karski Report” / “Le rapport Karski” (2010), “Posljednji od nepravednika” / “The Last of the Unjust” / “Le dernier des injustes” (2013) te “Četiri sestre” / “Shoah: Four Sisters” / “Les quatre soeurs” (2018. i TV-serija).
Svih 350 sati snimljenog filma, kao i transkripti, dostupni su na portalu Memorijalnog muzeja holokausta Sjedinjenih Američkih Država (United States Holocaust Memorial Museum).