EsejiProzori"Poslije potopa" - Fiksirana svijest

“Poslije potopa” – Fiksirana svijest

|

“Jer otkako su se povukli – o potonuli dragulji i rastvoreni cvjetovi! – dosada vlada! A Kraljica, Vještica koja žeravu pali u zemljanu sudu nikada nam neće htjeti ispričati što znade a mi to ne znamo.”

– Arthur Rimbaud, “Poslije potopa” (prijevod Zvonimira Mrkonjića)

Jedan od najsamozatajnijih autora tzv. Splitske škole filma, Vjekoslav Nakić lani je dočekao svoju prvu retrospektivu koju je u splitskoj Galeriji umjetnina priredio Kino klub Split. Nakić se u tom istom klubu davnih šezdesetih kratko vrijeme (1966. – 1968.) bio igrao filmskom vrpcom, ostvarivši istovjetne rezultate onima puno slavnijih klupskih kolega poput Ivana Martinca i Lordana Zafranovića. Tada student kemije, Nakić je životni i filmski put nastavio u Beogradu. Kad je prije nekoliko godina shvatio kako se Kino klub Split predano bavi restauracijom i zbrinjavanjem svojeg arhiva, ovaj amaterski filmski autor predao im je svoja ključna ostvarenja “Sloboda” (1966), “Tetraedar” (1967), “Poslije potopa” (1967) i “L’abandon” (1967) koja povezuje fiksiranost na teme smrti, apsurda i slobode, kao i majstorstvo u otkrivanju novih mogućnosti filmske slike i zvuka.

Sniman na crno-bijeloj osmici, Nakić u “Poslije potopa”, znakovitog trajanja osam minuta i osam sekundi, odvažno usložnjava odnos zvuka i slike kako bi proniknuo dublje u svijest pojedinca na egzistencijalnoj prekretnici. Filmom dominira zvukovni sloj prvenstveno sastavljen od govornog kolaža odabranih rečenica iz romana “Stranac” Alberta Camusa u kojem emocionalno rezignirani mladić Meursault nakon smrti majke slučajno na plaži ubija nepoznatog Arapa. U povijesti hrvatskog eksperimentalnog filma nema puno primjera adaptacija klasičnih književnih predložaka, ali Nakićev film je iznimka jer ga prije svega možemo shvatiti kao interpretaciju ključnih motiva iz Camusovog romana. Na slikovnoj se razini u filmu pojavljuju dva lika, od kojih prvi može biti Arap, a drugi Meursault (zanimljiva je podudarnost da iste te 1967. godine Luchino Visconti snima svoju adaptaciju “Lo straniero” s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi).

U prvoj polovici “Poslije potopa” objedinjujući je motiv crnomanjasti muškarac koji se izležava u travi. Osim njega prizorom dominiraju eksterijerni kadrovi prirode, primjerice vlati trave iza kojih se nazire vodena površina, a koje zbog kadriranja izgledaju poput svojevrsnih rešetki. Druga polovica pripada svjetloputom mladiću unutar interijera svoje spavaće sobe, koji se budi i otvara prozore. Film tako na razini slike suprotstavlja dvije vrste egzistencije smještene u dijametralne habituse, od kojih prvi odgovara pojedincu spojenom s prirodom, drugi čovjeku u njegovom civilizacijskom kontekstu. U činu ubojstva – koji Nakić slikovno ne prikazuje, ali ga na zvukovnoj razini neprestano anticipira – dolazi do ultimativnog sukoba spomenutih principa nakon kojeg ostaje tek pustoš, kao poslije potopa. To je svijet iz kojeg su se povukli dragulji i cvjetovi, kako piše Rimabaud, pri čemu prvi predstavljaju od čovjeka stvorenu ljepotu, a drugi onu prirodnu.

“Poslije potopa” fiksira posvema određeno stanje koje vlada pojedincem, izazvano neizbježnim sukobom svjetova: unutarnjeg subjektivnog i onog izvanjskog, objektivnog. Ponavljanjem rečenica iz romana priziva se atmosfera u kojoj se odvio čin ubojstva. Ondje se Meursaultova svijest nalazi u svojevrsnom limbu, potpomognutim vrućinom, pijeskom i morem, u kojem dolazi do jednokratnog pretapanja ovih razina za vrijeme kojeg “više ništa nije postojalo”, kako čujemo od muškog glasa u offu. Radikalnim činom ponavljanja uvijek istih rečenica sve bržim tempom, film za svoj središnji cilj postavlja konstruiranje tog jedinstvenog trenutka. Isti će se kasnije rasprostrti u svijesti onoga koji ga je iskusio, bez obzira na fizičko mjesto prebivališta. “Poslije potopa” uspijeva radikalnim filmskim sredstvima prikazati fenomen ljudske subjektivnosti u trenutku visokog emocionalnog napona. Fascinantnim zvučnim slojem Nakić permanentno preobražava pokretne slike, pretvarajući ih u pulsirajuće otiske fiksirane svijesti što se poput polupanog kišobrana natkrilila nad svijet u koji je i opet okrutno bačena.

“Poslije potopa”

  • Scenarij, režija, kamera i montaža: Vjekoslav Nakić
  • Produkcija: Kino klub Split
  • Godina proizvodnje: 1967.
  • Trajanje: 8 minuta

Povezani tekstovi

“Ways of Seeing” – Novi pogled na muški pogled

Nasljeđe serijala "Ways of Seeing" vidljivije je i dugotrajnije od svih ostalih proizvoda konstruiranih u studijima BBC-ja.

“Civilisation” – Uspon autorskog dokumentarca

Bez zadrške se može ustvrditi da je dokumentarni serijal "Civilisation" redefinirao cijelu kategoriju televizijske kulture.

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

U četvrtak riječka premijera “Mirotvorca” Ivana Ramljaka

U četvrtak se održava riječka premijera dokumentarnog filma "Mirotvorac" (Factum, 2025.) redatelja Ivana Ramljaka.

Izlišnost iluzija

Od 26.5. do 3.6. ove godine u Novom Sadu je održano 70. Sterijino pozorje.

“Funk YU” – Nedostupna singlica pod bljeskom disko-kugle

"Funk YU" (2024) redatelja Franka Dujmića, osim tematskim sadržajem, osvaja i kao privlačan slikovno-zvučni sustav.

Vraćaju se “Doksi u Kleti” uz projekciju “Grand Prizea” Anje Koprivšek

Nakon godine dana pauze vraćaju se "Doksi u Kleti", uz projekciju "Grand Prizea" (2024) redateljice Anje Koprivšek.

1. “Dokumentarni.days”, drugi dan: Vlastita obitelj ispred kamere

Drugoga dana prvog izdanja programa "Dokumentarni.days", upriličena je dodjela 6. Nagrade Dokumetar, potom i panel "Aktualni trenutak hrvatske dokumentaristike: Obiteljski dokumentarni film".

1. “Dokumentarni.days”, prvi dan: Civilizacijski domet

U zagrebačkom Dokukinu KIC, 11. i 12. lipnja održani su prvi "Dokumentarni.days", priredba u organizaciji Udruge Dokumetar.

Filmski kolaž nestanka, konzumerizma i sjećanja

Ben Rivers i Anocha Suwichakornpong režirali su iznimno zanimljiv primjer eksperimentalne filmske meditacije - "Krabi, 2562" (2019).

6. Nagrada Dokumetar: “Motel” Filipa Mojzeša je najbolji hrvatski dokumentarni film 2024. godine!

Ovogodišnju, šestu po redu Nagradu Dokumetar za najbolji hrvatski dokumentarni film 2024., dobio je "Motel" (2023) Filipa Mojzeša.

“Hollywoodgate” – Tko je ovdje luđi?

Ibrahim Nash'at u filmu "Hollywoodgate" ne bilježi toliko banalnost koliko okrutnu glupost i nasilnu nepismenost talibanskih vođa.

“Blum – Gospodari svoje budućnosti” – Propaganda općeg boljitka

"Blum – Gospodari svoje budućnosti" (2024) Jasmile Žbanić nas podsjeća i sokoli na to da možemo djelovati za opće dobro.