“Poslije potopa” – Fiksirana svijest

“Jer otkako su se povukli – o potonuli dragulji i rastvoreni cvjetovi! – dosada vlada! A Kraljica, Vještica koja žeravu pali u zemljanu sudu nikada nam neće htjeti ispričati što znade a mi to ne znamo.”

– Arthur Rimbaud, “Poslije potopa” (prijevod Zvonimira Mrkonjića)

Jedan od najsamozatajnijih autora tzv. Splitske škole filma, Vjekoslav Nakić lani je dočekao svoju prvu retrospektivu koju je u splitskoj Galeriji umjetnina priredio Kino klub Split. Nakić se u tom istom klubu davnih šezdesetih kratko vrijeme (1966. – 1968.) bio igrao filmskom vrpcom, ostvarivši istovjetne rezultate onima puno slavnijih klupskih kolega poput Ivana Martinca i Lordana Zafranovića. Tada student kemije, Nakić je životni i filmski put nastavio u Beogradu. Kad je prije nekoliko godina shvatio kako se Kino klub Split predano bavi restauracijom i zbrinjavanjem svojeg arhiva, ovaj amaterski filmski autor predao im je svoja ključna ostvarenja “Sloboda” (1966), “Tetraedar” (1967), “Poslije potopa” (1967) i “L’abandon” (1967) koja povezuje fiksiranost na teme smrti, apsurda i slobode, kao i majstorstvo u otkrivanju novih mogućnosti filmske slike i zvuka.

Sniman na crno-bijeloj osmici, Nakić u “Poslije potopa”, znakovitog trajanja osam minuta i osam sekundi, odvažno usložnjava odnos zvuka i slike kako bi proniknuo dublje u svijest pojedinca na egzistencijalnoj prekretnici. Filmom dominira zvukovni sloj prvenstveno sastavljen od govornog kolaža odabranih rečenica iz romana “Stranac” Alberta Camusa u kojem emocionalno rezignirani mladić Meursault nakon smrti majke slučajno na plaži ubija nepoznatog Arapa. U povijesti hrvatskog eksperimentalnog filma nema puno primjera adaptacija klasičnih književnih predložaka, ali Nakićev film je iznimka jer ga prije svega možemo shvatiti kao interpretaciju ključnih motiva iz Camusovog romana. Na slikovnoj se razini u filmu pojavljuju dva lika, od kojih prvi može biti Arap, a drugi Meursault (zanimljiva je podudarnost da iste te 1967. godine Luchino Visconti snima svoju adaptaciju “Lo straniero” s Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi).

U prvoj polovici “Poslije potopa” objedinjujući je motiv crnomanjasti muškarac koji se izležava u travi. Osim njega prizorom dominiraju eksterijerni kadrovi prirode, primjerice vlati trave iza kojih se nazire vodena površina, a koje zbog kadriranja izgledaju poput svojevrsnih rešetki. Druga polovica pripada svjetloputom mladiću unutar interijera svoje spavaće sobe, koji se budi i otvara prozore. Film tako na razini slike suprotstavlja dvije vrste egzistencije smještene u dijametralne habituse, od kojih prvi odgovara pojedincu spojenom s prirodom, drugi čovjeku u njegovom civilizacijskom kontekstu. U činu ubojstva – koji Nakić slikovno ne prikazuje, ali ga na zvukovnoj razini neprestano anticipira – dolazi do ultimativnog sukoba spomenutih principa nakon kojeg ostaje tek pustoš, kao poslije potopa. To je svijet iz kojeg su se povukli dragulji i cvjetovi, kako piše Rimabaud, pri čemu prvi predstavljaju od čovjeka stvorenu ljepotu, a drugi onu prirodnu.

“Poslije potopa” fiksira posvema određeno stanje koje vlada pojedincem, izazvano neizbježnim sukobom svjetova: unutarnjeg subjektivnog i onog izvanjskog, objektivnog. Ponavljanjem rečenica iz romana priziva se atmosfera u kojoj se odvio čin ubojstva. Ondje se Meursaultova svijest nalazi u svojevrsnom limbu, potpomognutim vrućinom, pijeskom i morem, u kojem dolazi do jednokratnog pretapanja ovih razina za vrijeme kojeg “više ništa nije postojalo”, kako čujemo od muškog glasa u offu. Radikalnim činom ponavljanja uvijek istih rečenica sve bržim tempom, film za svoj središnji cilj postavlja konstruiranje tog jedinstvenog trenutka. Isti će se kasnije rasprostrti u svijesti onoga koji ga je iskusio, bez obzira na fizičko mjesto prebivališta. “Poslije potopa” uspijeva radikalnim filmskim sredstvima prikazati fenomen ljudske subjektivnosti u trenutku visokog emocionalnog napona. Fascinantnim zvučnim slojem Nakić permanentno preobražava pokretne slike, pretvarajući ih u pulsirajuće otiske fiksirane svijesti što se poput polupanog kišobrana natkrilila nad svijet u koji je i opet okrutno bačena.