8. Škola dokumentarnog filma: Minimalističko bujalište

U zagrebačkom kinu Tuškanac 5. svibnja održana je svečana premijera završnih filmova desetoro polaznika 8. Restartove Škole dokumentarnog filma (2018./2019.).
Pokoja sezona očito dobro osmišljene, organizirane, uhodane, pedagoško-stvaralački poticajne Škole, u kojoj trenutačno (neki od njih već podulje) mentoriraju Ana Hušman, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević, Hrvoslava Brkušić, Katerina Duda i Dinka Radonić, urodi iznimnim filmovima. Ostvarenjima koja nisu samo uspjele vježbe svladavanja zanata i bistrenja kreativnog pristupa, već zaokruženi, upečatljivi, katkad začuđujuće zreli radovi koji ulaze u više domete godišnje, pa i višegodišnje produkcije hrvatske (kratkometražne) kinematografije. Takva, primjerice, bje žetva prošle, 7. Škole, u kojoj se isprsiše sami zgodici.

U osmoj restartovskoj školskoj generaciji dobar se dio filmova ipak doima vježbovnim uracima. Uglavnom zanimljivim i lakogledljivim početnim koracima zainteresiranih (budućih) filmaša koji dokumentarističkim crticama izvještavaju o kakvoj pojavi, događaju, problemu, stanju. Ne bez duha i stanovitog autorskog pogleda i iskoraka, no ne pronašavši izraz, kut, osvjetljenje, žarište kojim bi značajnije nadišli osnovno informativnu vrijednost. U tim se okvirima, s više ili manje pomaka, kreću “#buna” Ivana Šaravanje, bilješka godišnjeg rekreiranja Seljačke bune; “D26” Katarine Lukec o (ne)asfaltizaciji državne ceste Vrbovec-Garešnica; “Kumrovec Revisited” Zrinke Ratković, prisjećanje vukovarskog prognanika na život u sada zapuštenoj kumrovečkoj Političkoj školi Josip Broz Tito 1990-ih; “Davi bližnjega svoga” Tina Mezea o jiujitsuistima, pa i “Un quarto de secolo fa'” Tea Morosina o mlađahnom vodnjanskom poljoprivredniku.

Osebujnijim se djelcem nadaje “Sretan rođendan, mama!” Bernarde Cenkovčan. Dokumentarna audio-snimka obiteljskog razgovora – slabo razaznatljivog, zbog čega na ekranu čitamo i titlove – teče uz fotografski statičnu snimku postavljenoga stola u restauraciji, za kojim nitko ne sjedi. Je li to filmsko djelo ili djelo izvlačenja od filmskoga? Je li posrijedi radijska-doku-crtica popraćena videom, instalacija, audiovizualni performans, uzorak nove umjetničke prakse ili pak nešto ino? Kako god, dijalog generacijskih i osobnih teškoća u sporazumijevanju doima se autentično i rezonira, a ostvarenje što potiče pitanja poput navedenih mora imati nekog smisla.

Uočljiviju ambiciju iskazuje Barbara Radelja svojim “Kozibrodom”. Poetsko-elegično, snoliko snatrenje zimsko-jesenje-injskog ugođaja o prošlosti (čini se) obiteljske kuće pored rijeke, na osami, popraćeno je i izvedbom autorske folk-tugovanke, a izvedeno na tragu trenda nizanja kamerom snimljenih, fotografski statičnih kadrova. Rastrzan, pak, “Sentiš” Sane Perić, nešto je poput živo, dinamično sklopljenog kućnog filma. Skakutavost i spontano organizirana neurednost šarmantno odražavaju središnju temu nemira i neskrašenosti duha protagonistice. To je sama autorica koja u razgovoru s prijateljima, poznanicima, svojtom, tinejdžerski nesigurno – iako je već žena, kako sama kaže – pokušava dokučiti kako naći onoga pravoga. Ne bez vrckave autoironije.

Najviše domete dosežu dva vrlo jednostavno, gotovo minimalistički osmišljena filma jasnih, čistih koncepata: “Sigurno mrtvi” i “Mjesto za bijeg”. Dosljedno pravocrtna jednoličnost ovdje ne uzrokuje zamor, već je bujalište značenja, slojeva, dojmova. “Sigurno mrtvi” Ivana Grgura snimkama hrane i raznih artefakata duhovito ilustrira naglašene zdravstvene bojazni troje protagonista izgovorene u offu. Mahom izbjegavajući snimke ljudskoga lika, jednim korakom prema animaciji, ne prosuđujući je li riječ o hipohondriji ili o realnome. Zabavno i maštovito, sa žeškom podbadanja, ali ne bez razumijevanja.

Lucija Ana Ilijić u “Mjestu za bijeg” točnom skučenošću izraza postiže visok učinak. Zakočena i mirna, ali odlučna izvanprizorna autonaracija sastavljena je od počesto šturih, jednorječnih rečenica. Slikom autorica više-manje ponavlja isti motiv kružnog brzog klizanja, tematizirajući sportsko vježbanje koje od dječje razonodne radosti, zbog tuđih očekivanja ovjerenih natjecateljskih uspjeha, prerasta u muku. Iskusila je to na svojoj koži. Istovremeno grub i nježan, leden i topao, iznimno dirljiv film potvrđuje da se uz zbiljski stvaralački poriv i najizlizanija tema može doimati svježom kao da se s njome susrećemo prvi put.

Vjerujemo da će – kao što je i dosad bilo – (neki) osmoškolski radovi pobuditi širu pažnju, osvojiti pokoju nagradu u zemlji i izvan nje te ostaviti ozbiljniji trag u hrvatskoj kinematografiji. Radovima 9. Škole veselimo se unaprijed!