“Jasenovac” – Banalnost zaborava

“Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja. Iste večeri iz zapovjedništva logora naređen je nastup i preseljenje svih preostalih muškaraca u zgradu postolarske radionice. Na putu prema tom posljednjem prebivalištu, muški zatočenici susreli su se s kolonom žena koje su vođene na likvidaciju. Jednog trenutka kolone su se zaustavile kao da će poletjeti jedna drugoj u zagrljaj, ali to je trajalo samo jedan trenutak, trenutak u kojem ustaše nisu mogle ni vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvišeni trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovo ni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, trenutak oproštaja pred neminovnom smrću koja ih je očekivala.”

– Čedomil Huber, preživjeli

Tek se nekoliko hrvatskih filmova usudilo pristupiti temi Holokausta koji se, koliko god mi pokušavali misliti, govoriti i ponašati se drugačije, dogodio upravo nama, upravo ovdje. Ljudska potreba za interveniranjem unutar vlastite prošlosti, bilo da je promijeni, u njoj smještene traume potisne, sublimira ili jednostavno namjerno zaboravi, univerzalna je navada koja se s jednakom upornošću koristila i u više ili manje mračnim etapama ljudske povijesti. Kako dostojanstveno govoriti o neimenjivom, u konkretnom slučaju o kolektivnoj traumi Holokausta, prvi je pokazao francuski redatelj Alain Resnais s kratkometražnim dokumentarnim remek-djelom “Noć i magla” / “Night and Fog” / “Nuit et Brouillard” (1955), kojim je umjetnički superiorno progovorio o nemogućnosti izricanja jednostavne i jednoznačne istine o zlodjelima Drugog svjetskog rata.

U Hrvatskoj se pak kinematografiji te teme prvi suvereno dohvatio Bogdan Žižić, povodom otvorenja Spomen-područja Jasenovac snimivši 1966. godine kratkometražni dokumentarni film “Jasenovac” (Zagreb Film, 1966.), do danas najsuvisliji filmski iskaz o jednoj od najvećih trauma našeg kolektivnog imaginarija. Te godine dovršen je monumentalni Kameni cvijet beogradskog arhitekta, kipara i pisca Bogdana Bogdanovića pa je prilikom otvorenja Žižić snimao upravo na mjestu nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora. Ono što fascinira u ovom filmu ostvarenom bez direktno izgovorene riječi pred kamerom te uz naracijske iskaze preživjelih, posvemašnja je odsutnost ideoloških simbola, svjetonazorskih signala te samih moćnika, političara i funkcionera. Umjesto njih, gledamo kako prema Kamenom cvijetu, simbolu neke bolje i nevinije budućnosti, spontano hrli masa običnih ljudi, spotičući se o blato jasenovačkih livada ispod čije trave snivaju leševi onih koji je nikada nisu dočekali.

“Jasenovac” je sazdan od bezvremenski upečatljivih kadrova koji ne pripadaju ni jednoj individualnoj priči, ideologiji ili svjetonazoru i zato su autentični u svojoj duboko humanističkoj poruci – ne ponovilo se. Žižić dokumentarac otvara kadrovima snimljenim iz vlaka, iz perspektive onih kojima se Jasenovac pretvorio u posljednju životnu postaju. Kroz rupe i procijepe gledamo idiličan krajolik koji ubrzano odmiče, atmosfera je klaustrofobična, zvuk lokomotive zaglušujuć i okrutan. Umjesto logoraša, po livadama smrti sada trče njihove od tuge poludjele majke i otupjela djeca, lišena mogućnosti da ikad više vjeruju u dobrotu i pravdu. Žižić suptilno snima Savu, tihu riječnu grobnicu nepreglednog broja logoraša, kao i staro stablo upotrebljavano za vješanje. Najveću jezu ipak izazivaju same livade čija zavodljiva nevinost zaklanja okrutnu tajnu njihove utrobe. Jer trava po kojoj srljaju oni koji su se došli pokloniti Kamenom cvijetu, skriva tijela pojedinaca smaknutih zbog koračanja s pogrešne strane ideje kolektivnog Mi. A ono kolektivno, pogotovo nametnuto, uvijek je bilo i jest laž, jer svako Mi zakriva jedinstvo svih Ja koje ga čine.

Pola stoljeća kasnije Bogdan Žižić još jednom se vraća na jasenovačke livade smrti, i to s filmom “Jasenovački memento” (Gama Studio, 2015.). Autor se htio suprotstaviti kulturi zaborava, gdje ovo mjesto najvećih strahota posjećuju tek funkcioneri po službenoj dužnosti, kiteći živu travu mrtvilom monokromatskih vijenaca. Prvi “Jasenovac” Žižić ne završava ni s vijencima, ni s cvijećem, ni s ljudima; tek s bijelim konjem koji se poput prikaze pojavljuje na poljima, trčeći uz vlak što odmiče. Možda kao slika duša onih koji su u Jasenovcu primorani zauvijek počivati ili pak misao onih koji ih nikada neće moći zaboraviti?