Dokumentarac mlade redateljice Ivane Todorović, “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka” (2013) (genijalno ime za film, btw), četvrto je autorsko djelo ove srpske autorice. Nakon socijalno angažiranih dokumentaraca o tamošnjim Romima (“Romska deca iz bloka 71”, 2006), hip-hop/grafiti umjetniku-beskućniku (“Rapresent”, 2008) te prikazu života Amerikanke čiji je sin ubijen u Harlemu (“Harlemska majka”, 2009), redateljica je snimila još jedan itekako potreban i društveno važan dokumentarac o, barem za balkansko okruženje, još uvijek iznimno osjetljivoj tabu-temi.
Posljednjeg dana 11. Human Rights Film Festivala, na toliko isforsirani prekjučerašnji petak 13., hrvatska publika mogla je svjedočiti kratkom dokumentarcu Ivane Todorović, “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”, priči o transrodnoj Srpkinji Goci, koja je od malena robovala fizičkim rešetkama svojeg muškog tijela. Goca je, ukratko, žena zarobljena u tijelu muškarca, koja još uvijek nije u djelo sprovela potpunu fizičku transformaciju promjene spola. Kako smo kasnije doznali u intervjuu s redateljicom, Goca, naime, taj drastičan korak niti nema namjeru napraviti, pa će gornju granicu plastičnih intervencija podvući kod eventualnog uklanjanja Adamove jabučice te ugradnji silikonskih umetaka u grudi.
“Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka” sniman je opservacijskom tehnikom, pa uz Gocin voice-over i redateljičinu polu-gerilsku kameru, gledatelji iz prve ruke dobijaju uvid u nesvakidašnju transrodnu i na ovim prostorima toliko rijetko dokumentiranu tematiku.
Amputiramo li osuđivačke tonove iz prostitucijske priče kojom se – radi zadovoljavanja osnovnih bioloških imperativa – prisiljena baviti, dolazimo do spoznaje kako je Ivana Todorović s razlogom izabrala priču o snažnoj, neovisnoj i neslomljivoj ženskoj individui. Goca se za vlastite životne izbore nikome ne ispričava, a kao glumica u predstavi protiv nasilja nad ženama, ne dozvoljava isključivo identificranje s vlastitim rodno-seksualnim parametrima.
Unatoč svojoj kratkoći, dokumentarni film Ivane Todorović u nekoliko navrata uspijeva izvući iskrenu gledateljevu emociju, prije svega prikazom sirove banalnosti Gocinih prostitucijskih dogovora, komičnom scenom ubrizgavanja ženskih hormona (gleda se bolje nego što zvuči), ali i iznimno dirljivog i povezanog odnosa s nećakinjom, koju odgaja poput vlastite kćerke.
Unatoč svojoj kratkoći, dokumentarni film Ivane Todorović u nekoliko navrata uspijeva izvući iskrenu gledateljevu emociju, prije svega prikazom sirove banalnosti Gocinih prostitucijskih dogovora, komičnom scenom ubrizgavanja ženskih hormona (gleda se bolje nego što zvuči), ali i iznimno dirljivog i povezanog odnosa s nećakinjom, koju odgaja poput vlastite kćerke.
“Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka” nije film bez očiglednih mana. I dok je Gocina životna priča na trenutke tragikomična, potresna i prije svega edukacijski važna, dokumentarac srpske redateljice velikim dijelom je pošteđen istinske dubinske povezanosti s vlastitim glavnim likom.
Zaoravši preširoku dokumentarnu brazdu, Ivana Todorović se namjerno/nenamjerno fokusirala na sveobuhvatni brzinski kolaž-presjek Gocinog života, što je njeno ostvarenje, pogotovo u ovom kratkom polusatnom formatu, poštedilo onih pravih, autentičnih i za dobar dokumentarni film toliko bitnih životnih trenutaka.
Trenutaka poput onih kada Goca nakon prekida s dečkom kaže: “Tko će s jednom tranđom provesti život?” Kad se sve zbroji i oduzme, “Ja, kada sam bila klinac, bila sam klinka”, solidno je i interesantno dokumentarno djelo, koje ćete gledati prvenstveno radi nesvakidašnje tematike…