Na ovogodišnjem ZagrebDoxu, u popratnom programu U fokusu: Nova Europa, gledali smo dokumentarni film “Dom” (Hrvatski filmski savez / Kadar; 2017.) Zdenka Jurilja (Široki Brijeg, 1972.) o naličju domaćeg ovršnog zakona, koji bankama i drugim sličnim institucijama omogućuje dolazak do dužnikove imovine. U hrvatskom slučaju – lakšeg, pa makar se radilo i o jedinoj nekretnini neophodnoj za život. Film koji je na Sarajevo Film Festivalu došao do Posebnog priznanja žirija, igrao i na prošlogodišnjem Liburnia Film Festivalu, iz prvih redova – sirovo, direktno, bez naracije i intervjua u kameru – prati deložacije nekoliko hrvatskih obitelji. Zbog eksplicitnih scena ljudi u najranjivijiem stanju film izuzetno težak za gledanje, ali krucijalno neophodan za današnje društvo i konačno mijenjanje rakursa vezanog za poimanje prava/pravde.
Po struci novinar, Jurilj je najviše vremena proveo u redakciji Večernjeg lista prateći turbulentnu situaciju na prostoru bivše Jugoslavije. Novinarstvo je, kako kaže, u međuvremenu postalo strogo kontroliran medij pa je odlazak prema svijetu filma, prije svega dokumentarnog, nudilo nove izazove, dozu kreativnosti koju pisano novinarstvo ipak u toj mjeri ne može ponuditi. Prije petnaestak godina Jurilj je s još nekoliko ljudi u Širokom Brijegu pokrenuo Mediteran Film Festival, jedan od važnijih dokumentarnih hubova u Bosni i Hercegovini. Već nekoliko godina radi i kao producent u također bosanskohercegovačkoj produkcijskoj kući Kadar, snimajući filmove, reklamne kampanje i spotove. Neki od Kadrovih značajnijih filmova iz koprodukcijske domene uključuju igrana ostvarenja “Obrana i zaštita” (Bobo Jelićić, 2013.) i “Osmi povjerenik” (Ivan Salaj, 2018.); tu je i vrlo solidni arhivski dokumentarac “Izgubljeno dugme” (Renato Tonković, Marijo Vukadin i Robert Bubalo; 2015.) o tragično preminulom bubnjaru Bijelog dugmeta, Goranu Ipetu Ivandiću.
“Dom” je pak satkan uglavnom od arhivskog materijala aktivista udruge Živi zid, koji su u međuvremenu sastali u punokvrnu političku stranku. Do same teme Jurilj je došao sasvim slučajno, 2014. godine u zenitu predizborne predsjedničke kampanje u Republici Hrvatskoj. Nazvao ga je poznanik Ivana Velibora Sinčića, današnjeg predsjednika Živog zida i saborskog zastupnika, i upitao za pomoć u razbijanju medijske blokade mainstream medija vezanih za nasilno provođenje ovršnog zakona kojim se na ulicu izbacuju cijele obitelji. U početku je Jurilj odbijao takvu ideju, smatravši da kao pojedinac ne može napraviti puno. Onda je, međutim, pogledao nekoliko šokantnih videa s deložacija na Facebooku. Ideja o angažiranom tekstu pobrisana je s dnevnog reda, a rodila se druga – dokumentarno-filmska. Prva verzija dokumentarca bavila se političkom pozadinom cijele priče, prikazujući predizbornu kampanju Živog zida. No, Jurillj nije bio zadovoljan njome pa je promijenio koncept, pažnju usmjerivši prema običnom čovjeku i brutalnosti samih postupaka deložacija. “Nisam želio snimiti film koji bi se mogao tumačiti kao propaganda jedne političke stranke nauštrb druge”, kaže Jurilj koji je na filmu s prekidima radio oko tri godine.
Do same teme “Doma” došli ste slučajno, ali nakon toga se lavina poprilično brzo zakoturala?
“Donedavno nisam ni znao za ovaj rigidni ovršni zakon u Hrvatskoj kojim se ljudi brutalno izbacuju iz svojih stanova i kuća. Isti zakon izglasan od službene vlasti, vladajući sada žele promijeniti nakon pritiska javnosti i medija. On jednostavno nije human, povlađuje jednoj kasti ljudi koja ima previše, odmažući drugoj koja ima premalo. Bio sam na terenu, deložacijama… Onako kako izgleda na snimkama aktivista, tako je i u stvarnosti – brutalno i uznemirujuće; susjedi, kumovi, četveročlane obitelji – zapomaganje, plač, nevjerica. Nismo htjeli da te snimke samo kruže po Facebooku i YouTubeu. Želja je bila iskoristiti ih u filmu, doprijeti do još šireg kruga ljudi. Nisam htio ući u narativnu strukturu konkretnih životnih priča. Želio sam vérité bez naracije, dinamiku, emociju. Prikazati kako je to kad ti na vrata pokuca kordon policije i represivni aparat koji brani ustav RH na tvojem kućnom pragu.”
Onu drugu stranu deložacija koje nemaju direktne veze sa socijalnom komponentom, niste prikazali. Pretpostavljam da je bilo i takvih slučajeva?
“Vodili smo jako računa oko toga. Bili smo u posjedu snimaka deložacija u kojima su aktivisti branili pojedince iz poduzeća zaduženih za izgradnju apartmana na moru. Takve stvari nismo stavljali u film. Bitan nam je bio ovaj drugi, mnogo rašireniji, socijalni element deložacija. Evo vam samo primjer čovjeka iz Zadra koji je zbog duga od petnaestak tisuća eura ostao bez doma. Doma koji po najnovijoj tržišnoj vrijednosti košta između 250 i 300 tisuća eura. To je čisti apsurd!”
Kakav je psihološki profil osoba koje kupuju takve nekretnine na dražbi, znajući pozadinu cijele priče?
“Ti ljudi, štakori ovrha, jako dobro preko svojih odvjetničkih ureda prate situaciju na terenu – kako na ovaj način za male novce doći do vrijedne nekretnine. Dolaze pojedinci i iz inozemstva, recimo ovaj konkretan slučaj iz filma gdje je nekretninu obitelji kupio jedan Slovenac, iako je bio upoznat s cijelom situacijom. Htjeli smo ovim filmom, dakle, pokazati koliko je lako izgubiti nekretninu u današnjoj Hrvatskoj.”
Možete li to malo podrobnije pojasniti?
“Uobičajen razvoj događaja bio je ovakav: čovjek bez zdravstvenih problema i s redovnim primanjima podigne kredit za kupnju automobila ili izgradnju kuće. U međuvremenu, zahvaljujući nesposobnom poslodavcu ili državi on ostaje bez posla. Naravno, više ne može vraćati kredit, ali ga je otplatio oko osamdeset ili devedeset posto. Ostalo mu je, recimo, još desetak tisuća eura duga. U tome je pravi problem, jer ne može ovršni zakon uzeti čovjeku nekretninu koju je on već kreditno otplatio s 230 tisuća eura.”
Jedna od najgadljivijih scena “Doma” vezana je za bahato i podcjenjivačko ponašanje bankara prema jednom vlasniku nekretnine unutar njegovog doma. Pretpostavljam – i Vama jako bitna zbog cijelog niza razloga?
“To jest bitna scena, vodili smo računa da prikažemo te bankarske pojedince u najgorem izdanju. Nazvali smo ih kasta bijelih ovratnika. Možda malo robinhudovski s naše strane, ali to je u stvarnosti tako – njihova manična potreba za dokazivanjem autoriteta, ispravnosti vlastitih postupaka, uzdizanja iznad države. Tvrdio sam i još uvijek tvrdim da nisu u pravu! Parafrazirat ću jednog gospodina iz Raiffeisen zadruge, koji je isticao kako su oni nekretninu zapravo kupili od Republike Hrvatske. RH je na dražbi, rekao je, neizravno poručivši u stilu Luja XIV: ‘Država, to sam ja’!”
Osjetljiva tema, osjetljive sudbine nezanemarivog broja ljuda… Kako je izgledao boravak u montaži – s emotivne, a onda i profesionalne strane priče?
“Najteže je bilo od gomile snimaka u montaži izolirati ono najbitnije. Pratio sam reakcije tih ljudi, njihove emocije… S nekima od obitelji sam se solidarizirao, možda i postao subjektivan u nekim dijelovima filma. Rekao bih s pravom, jer teško je bilo gledati i njih, ali i policajce koji su za četiri-pet tisuća kune plaće prinuđeni izlaziti na deložacijske intervencije. Njih nisam ni stavljao u negativan kontekst. Pokušao sam im dati dušu, vidjelo se da ni oni to ne žele raditi.
“Imali smo oko osam-devet sati materijala. Problem je predstavljala terenska arhiva – mnoštvo materijala došlo je kroz male video-klipove od nekoliko minuta. Događale su se situacije kada si što duže želio zadržati neku dobru scenu, ali su jednostavno bile prekratke. Nisu imale nastavak. Morao sam to onda komponirati s drugim materijalom.
Film je u međuvremenu nakon nekoliko festivalskih prikazivanja dobio odjek među aktivističkim udrugama u regiji. Iznenadili su me pozivi iz Crne Gore, Srbije i Makedonije, kojima na vrata navodno kuca isti represivni zakon. Zvali su nas i iz Njemačke, koju svi smatramo uređenom zemljom. I to je najveći uspjeh filma, razgovor o problematičnom zakonu i njegovim posljedicama, koji se prelio izvan granica Hrvatske.”
Dotaknuli smo se uglavnom posljedica. Što je s uzrocima, kako bi prema Vama trebao izgledati novi ovršni zakon?
“Nekretnina se ne smije oduzimati za banalne novce. Trebamo uspostavu donje granice limita i konačno skinuti odvjetničke urede s ovršnih procesa. Dovoljno je samo pogledati u naše susjedstvo, Slovenci su to uradili najbolje od svih članica EU. Ne može se oduzimati jedina nekretnina u kojoj živi vlasnik. Važno je uspostaviti i limit kredita koji pojedinac može podići na iznos vaše imovine.
“Ne branim interese poslovne kaste, koja podigne bankarski kredit i od njega pravi vile i zgrade pa onda zbog loše poslovne odluke zapadne u financijske dubioze. Želim da se zaštiti egzistencija običnog građanina koji zbog par tisuća kuna nekog duga, uslijed gubitka posla ili bolesti, zapadne u dugove zbog kojih ostane bez svog jedinog doma, kuće, stana…
“Slovenci, Francuzi i Španjolci uspostavili su zakonski red po kojem niti jedna nekretnina pod ovrhom, ne može biti oduzeta vlasniku kojem je to jedina nekretnina. Slovenci su taj zakon i unaprijedili. Ovrhe su prebacili u online bazu pa svaki ovršenik preko interneta može provjeriti što će mu se dogoditi kroz par dana ili mjeseci. Kod nas se taj posao izvodi poluilegalno, plaćale su se visoke kamate na kredite, dok su predmeti bili držani u ladicama. I tu je najveći problem.
“Cijeli sustav u Sloveniji je centraliziran i digitaliziran, a plaća se samo incijalna sudska pristojba pri pokretanju postupka te pristojba za moguću žalbu. Za razliku od Hrvatske koja svojem građaninu u dugovima oguli kožu, i gdje se već godinama na očigled političkog i pravosudnog sustava zlorabi ovršni zakon od strane banaka, financijskih zadruga i javnih institucija uz pomoć odvjetničkih ureda i raznoraznih poslovnih lobija. U Sloveniji se zlouporaba ovršnog postupka smatra kaznenim djelom za koje je predviđena novčana kazna i kazna zatvora do dvije godine, što se odnosi i na neosnovane ovrhe. “
