Bistro, oštro, mahom u detaljima snimljeni, estetizirano osvijetljeni žohari, larve, crvi, poljski zrikavci, štakori, osamljeni i u skupinama, razmrvljena zemlja, nečistoća zapuštenih zakutaka, pljesnivi, otrcani dokumenti, fotografije, namoti fotografske vrpce, hrđavo željezo, dotrajala brojila struje, neuredne, prepletene žice, rastavljanje fotoaparata, otvorene audio i video kasete, televizori, pisaći strojevi iz prošle ere, ere vladavine socijalizma i komunizma u istočnom bloku…
Sve su to vizualni motivi koji se učestalo ponavljaju u zanimljivom, zdušno izvedenom istraživačko-poetsko-aktivističkom-art dokumentarcu “Simon protiv straha” / “Simon vs. Fear” / “Simon sreshru straha (sluchaiat Varsano)” (2018) Georgija Teneva, u kojem taj bugarski pisac i sineast znatiželjno kopka po prošlosti “izvučenoj iz mračnih, tajnovitih podruma”, razmišljajući o svome djetinjstvu, represivnim, licemjernim društvenim okolnostima u kojima je odrastao ne bivajući ih svjestan. Sve, pak, kroz prizmu događaja iz 1989., na izdahu doba blokovske podjele, čiji je protagonist bio danas ugledni bugarski fotograf Simon Varsano, tad 34-ogodišnjak, kojeg će Tenev upoznati mnogo godina poslije. Posrijedi je bio Varsanov osobni čin pobune, pokazivanja srednjeg prsta društvenom sustavu u kojem je živio – pothvat ovdje nećemo točno opisati, jer se i u filmu oko njegova preciziranja plete zgodan misterij – i koji je završio Varsanovim ranjavanjem i uhićenjem.
Iako je nakon promjene društvene paradigme Varsano imao priliku proučiti svoj dosje iz arhiva službe državne sigurnosti, tu je mogućnost otklonio. Tek sad, četvrt stoljeća poslije, na nagovor Teneva, pristao je pogledati video snimku obavještajnih razgovora, ispitivanja, koje je s njime, za njegova oporavka u bolnici, nakon ranjavanja, vodio istražitelj.
U filmu ne dolazi, međutim, do dramatičnog duhovnog pročišćenja – Varsano je, čini se, staložena, stabilna i razumna osoba koja umije razgovarati sa sobom i odgovarajuće se nositi sa svojim demonima i demončićima te je u sebi taj slučaj odavna preglavio, zadovoljavajuće razriješio i adactirao. No u tome ni nije poenta, niti je dosezanje katarze bio cilj, odnosno barem se tako ne doima u konačnici. Poente, jasnije iscrtane, zapravo i nema. Ona je možda najčitljivije ispisana u naslovu samog dokumentarca, “Simon protiv straha”, koji nas upućuje na razumijevanje Tenevljeva djela kao odavanja počasti svakomu tko nadvlada vlastite strepnje, svakomu tko ne dopusti da ga sputaju zebnje.
Film je oblikovan kao kolažno, nepravocrtno, kolopletno putovanje mislima i događajima, intimno samopropitivanje – narator je sam Tanev koji govori na engleskom, s jakim naglaskom, a što može podsjetiti na retorički snažan adut koji vješto rabi Werner Herzog – kanalizirano kroz usporedbu s postignućima druge osobe, ostvarenima u razmjerno sličnim okolnostima, pojedinca koji se pripovjedaču, samopropitivaču čini uzoritim. Složen i razveden, a istovremeno tečan i dovoljno jednostavan, u isti mah i asocijativan i narativan, “Simon protiv straha” plijeni i vizualijama, i ritmom, i sljubljivanjem raznorodnih ugođaja, i meditativnošću, kao i pripovjednošću.
“Nikad nismo dobili priliku da nam vladaju moralni, pristojni ljudi koji vole svoju zemlju”
Tenevljeva izlagačka migoljavost koja se ne čini neorganiziranom, opća nedorečenost koja se ne čini manom već, štoviše, vrlinom, jake su privlačne snage autorovih izlaganja o sebi, o Varsanu i o Bugarskoj; o sebi i Varsanu u Bugarskoj; potkrepljenih brojnim, umješno upotrebljenim arhivskim snimkama koje su svojedobno promovirale divan život bugarskog naroda.
“Nikad nismo dobili priliku da nam vladaju moralni, pristojni ljudi koji vole svoju zemlju”, veli Varsano, domećući: “Zato nam je stvarnost tako tužna”, ne misleći pritom samo na ondašnju, socijalističko-komunističku Bugarsku, nego i na današnju, demokratsku.
P. S. Eventualno zainteresiranima “Simonom protiv straha”, vrijedi pogledati i dodatnu sliku Bugarske, s naglaskom na suvremeno bujanje nacionalističkih poriva, u filmu “Neka živi Bugarska” / “Long Live Bulgaria” / “Da zhivee Balgaria” (2017) Adele Peeve, koji se na ZagrebDoxu prikazivao u programu “U fokusu: Nova Europa”. Ako već ne na Doxu, onda nekom drugom prigodom.