Recenzije14. ZagrebDox: "Mamina jednadžba" - Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan

14. ZagrebDox: “Mamina jednadžba” – Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan

|

Nije rijedak slučaj da gledatelj po gledanju nekoga filma pomisli kako bi rado vidio i neke druge aspekte prikazanoga, drukčije poglede, drukčija tumačenja, drukčija lica istoga koje zacijelo ima više dimenzija od onoga što je predočeno. Nije tu riječ o slabim filmovima – umjesto njih bismo radije gledali drugi film – nego o zanimljivim, intrigantnim ostvarenjima što bude dodatnu znatiželju i potiču zagonetne slutnje. “Mamina jednadžba” / “Solving My Mother” / “Dotais lielums: mana māte” (2017) Latvijke Ieve Ozoline u vrlo cjelovitih stotinjak minuta, moglo bi se reći, nudi oba ta filma, i ovaj prvi, zanimljiv, koji budi želju za drugim, i ovaj drugi, u kojem se osvjetljenje nenametljivo, ali dovoljno uočljivo mijenja.

Osnovnu postavku lako je svrstati u stereotip portreta smušenog znanstvenika. Tridesetčetverogodišnji Latvijac Raitis Ozols izvanredan je matematičar i računalni programer, nesumnjivo vrlo inteligentan čovjek, no privatno je stisnut, zakočen, nesnalažljiv, bremenit frustracijama, duboko nezadovoljan samim sobom i neznanstvenim dijelom svoga živovanja. Odrasli latvijski nerd, šmokljan.

Dokumentarac počinje u razmjerno humorističnom tonu i čini se da je posrijedi naprosto dobro izveden slikopis na spomenutu temu, u kojem ćemo svjedočiti načelno poznatim, a opet, dakako, specifičnim zgodama i anegdotama iz bivstvovanja jedinke u koju je uperena kamera. Ozols nas prvo upoznaje sa svojom opsesijom skupljanja drangulija i otpada, zbog čega mu je stan nalik kaotičnom smetlištu. Potom pribivamo njegovom nastupnom predavanju na sveučilištu i – dramsko-psihološki profil je uspostavljen. Ubrzo se pomalja i naznaka nekog problema koji Ozols ima u odnosu s majkom, dok ona u prvom nastupu ostavlja dojam skromne, mirne, inteligentne žene i brižne roditeljice.

Glavnog protagonista vidimo i na vlastitoj, skromnoj, rođendanskoj zabavi, pri večernjem izlasku s podjednako matematički navudrenim prijateljem Borisom i za seansi kod psihijatrice-hipnotizerke, pa smo navedeni na pomisao kako će taj posljednjenavedeni rukavac dokustorije postupno, s više ili manje uspjeha, dovesti do rješenja Ozolsovih psiholoških problema ili barem do blaženja njegovih nevolja sa samim sobom, a posljedično i sa svijetom oko sebe.

Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša. Njegovo ekscentrično, a suzdržano ponašanje, geste, držanje, način govora, neodoljivo drže pažnju, dok je dodatna napetost ostvarena iznimno očuđujućom spregom njegove silne sramežljivosti. On pristaje biti snimljen u prilikama u kojima se kao introvertni povučenko uobičajeno osjeća izboden i nepostojećim pogledima slučajnih nazočnika, kao što je, primjerice, prvi susret, spoj s neznankom, internetski dogovoren preko rubrike svojevrsnih usamljenih srdaca, u potrazi za mogućom vezom i ljubavlju. Ozols bi, koliko mu je neugodno, najradije iskočio iz kože, ali svejedno dopušta da se sve to snima za film koji će, pretpostavljivo, gledati tisuće ljudi.

Iskren, nervozan, drag i nemoguć, Ozols se pritom pokazuje kao čeljade kakvo se samo može poželjeti pred kamerom, snom svakoga filmaša.

Podjednako začudan je i pristanak ostalih članova Ozolsove obitelji da budu slikopisno ovjekovječeni za posjeta djedu, u klasičnoj situaciji ispunjavanja forme i običaja tobože ljubavlju prožetog obiteljskog druženja za stolom, no u kojoj se nitko ne osjeća dobro i svatko svakomu dubinski ide na živce, a ovom zgodom dolazi čak i do fizičkog obračuna, o kojem je Ozolina odlučila obavijestiti samo natpisom.

Rečeni odulji prizor podsjeća na, primjerice, najviše domete do kojih je, propitujući takve okolnosti, dosezao Mike Leigh, a podjednako su fascinantni odsječci Ozolsova pasivnog otpora konkretnoj akciji svoje psihijatrice, kao i njegova završna susreta s majkom. Ako i jesu donekle inscenirani, na što ukazuju neki vidljivi pokazatelji (kako li se snimatelj Marcis Slavinskis našao unutar prostora u koji je Raitis zarobio majku?), situacije nisu izmišljene, a vladanje protagonista njihovo je zbiljsko, prirodno ponašanje. Kako bi se reklo (vjerojatno netočno, ali retorički upečatljivo), to nitko ne bi mogao tako osmisliti, napisati i odglumiti.

"Mamina jednadžba" / "Solving My Mother" / "Dotais lielums: mana māte"
Režija: Ieva Ozolina
Zemlja podrijetla: Latvija
Godina proizvodnje: 2017.
Trajanje: 104 minute

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Režija: Ieva Ozolina<br> Zemlja podrijetla: Latvija<br> Godina proizvodnje: 2017.<br> Trajanje: 104 minute14. ZagrebDox: "Mamina jednadžba" - Dražestan i nemoguć latvijski šmokljan