Tijelu je u povijesti našeg filma posvećen tek mali prostor. I dok su ga najuspjeliji refleksivno-esejistički dokumentarci poput Babajina “Tijela” (1965) nastojali propitati kroz totalitet čovjekova iskustva, seksualnost kao njegova dimenzija prešutno je smatrana samorazumljivom ili je podređena drugim fenomenima. Šezdesete u jugoslavenskom igranom filmu vjerojatno najsnažnije pomiču nametnute granice, pri čemu ostvarenja poput “W.R. – Misterija organizma” (1971) Dušana Makavejeva istovremeno ekspliciraju potisnutu seksualno-društvenu dinamiku i razvijaju nove forme filmskog izraza. No, zanemarimo li dosege filmskog modernizma, seksualnost je češće tretirana kao devijacija, nego li se njezin fundamentalno-simbolički potencijal smisleno iskorištavao.
Iako nominalno fokusiran na raspad ljubavne veze, “After Party” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017.) Viktora Zahtile – novinara i trenutnog studenta Filmske i TV-režije na zagrebačkom ADU-u – koji smo imali prilike pogledati u sklopu natjecateljskog programa dokumentarnog filma ovogodišnjih, 26. Dana hrvatskog filma, poigrava se seksualnošću i tjelesnošću kao pretpostavkom svake druge relacije. Činjenica da je Zahtilina studija nastala u produkciji ADU-a, kao zadatak na temu autobiografije, određuje smjer samog filma; autorovo specifično razumijevanje ljubavnog odnosa transponira se u odnos prema filmskom mediju koji će narativnu liniju obogaćivati vizualno razrađenim i značenjski potentnim dionicama. Dokumentiranjem nemogućeg suživota s bivšim partnerom, “After Party” ocrtava posljednje dane redateljeve ljubavne veze u kojem je i sam čin snimanja, kao izraz slutnje konačnog rastanka, naglašen metafilmskim elementima. Protagonisti pak izgrađuju atmosferu koja će intimu preobraziti u gestu, čistu mehaniku tijela, ujedno kontrapunkt kadrovima svakodnevice. Autorski razrađene sekvence, potpuno neverbalne ili nadopunjene dijalogom u offu, odskaču kao gotovo onirički konstrukt, narušavan prodorima realiteta.
Kontrast koji nastaje srazom kvalitativno neistovrijednih postupaka, klasičnog opservacijskog pristupa scenama poput rada za kompjuterom ili pak konkretnog čina rastanka, s jedne strane, i kamere fokusirane na pokret tijela u čiju domenu prodire, donekle narušava konzistentnost cjeline. Na vizualnom planu statični kadrovi makinalnih radnji smjenjuju se s pomno raskadriranim i estetiziranim dionicama, primarno usmjerenima na istraživanje fizičke dinamike odnosa. Na dijaloškom pak, nasuprot emotivno preopterećenim izrazima, nastupaju samosvjesni komentari protagonista. No, te dvije ukrštene linije kao da ne pripadaju istom konceptu. Scene koje vizualno prije izražavaju apatiju kao produkt nemogućnosti realizacije odnosa, posredovane fizičkim i psihičkim udaljavanjem partnera (na doslovnoj razini boravkom u odvojenim prostorijama), na formalnom su planu u neskladu s izražajnim prebacivanjem na primat tjelesnog. Iako izvrsno realizirani vrhunac filma – koji ponovni susret dvojice ljubavnika pretvara u ekstatično prepuštanje žudnji kao jedinom razrješenju – navedene suprotnosti nastoji pomiriti, potpuno preobrtanje konvencija, društvenih, pa i filmskih, oslabljeno je inzistiranjem na uobičajenim obrascima koji mu prethode. Oni se očituju u rasponu od pomalo patetičnih iskaza osobne privrženosti pa do pribjegavanja uobičajenim, opservacijskim filmskim rješenjima.
U kontekstu Dana hrvatskog filma, ali i hrvatske suvremene dokumentaristike, “After Party” unosi novine na više planova i otkriva redatelja koji očito nadilazi uspostavljene norme i kompromise.
Dok Zahtila s jedne strane uporište traži u tipiziranim manifestacijama prekida veze, što se očituje kroz razgovore izraženog melodramatskog momenta, potentno prebacivanje interesa na dimenzije tjelesnosti i dozvoljenog raspona užitka nije provedeno do kraja. Time se generira, ne i razrješava, osnovni rascjep između hipertrofiranog prepuštanja ekstatičnom (samo)poništenju i pretjerano individualiziranog pristupa, očito emocionalno opterećujućem prekidu veze.
“After Party” je, zbog naglašene eksplicitnosti scena seksa i činjenice da je riječ o homoseksualnom odnosu, nepotrebno unaprijed proglašen kontroverznim. Film s druge strane uspješno izbjegava, u ovom slučaju neproduktivnu aktivističku prizmu, pa i zamke samoviktimizacije u slučaju homofobnog napada čijim posljedicama svjedočimo u samom dokumentarcu. Zahtila već na toj razini ostvaruje mogućnost normalizacije i smislenog zaokupljanja marginaliziranim temama, dok se odbijanjem autocenzure ostvaruje subverzivna nota prema sve izraženijem licemjerju malograđanskog morala. Nadajmo se da eksperimenti dimenzioniranja tjelesnosti u odnosu na film, ovime neće stati, kako od strane Zahtile, tako i od one šire domaće filmske scene. Jer, i u kontekstu Dana hrvatskog filma, ali i hrvatske suvremene dokumentaristike, “After Party” unosi novine na više planova i otkriva redatelja koji očito nadilazi uspostavljene norme i kompromise.