Kamo idemo? Filozofsko, egzistencijalistčko pitanje o vlastitom mjestu u svijetu. Ili jednostavno, ono osnovno, upoznavačko-taksističko prije početnog škljocnja taksimetra. Idemo li do samoostvarivačkih planina. Ili tek do subotnonavečernog Jaruna. Različiti putevi od tisuću milja ponekad počinju u istom malom taksiju. Film Lidije Špegar, “Kamo idemo” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2017.), možda nema ambiciju koračati egzistencijalističkim stopama Sartrea ili Camusa, ali svejedno nenametljivo provlači univerzalne teme poput samoće, predrasuda, i uvijek za hrvatsko podneblje neizbježni socio-ekonomski podtekst.
Nešto magično, divlje – ali još pod kontrolom; zaticajno – lijeno, ali dokumentaristički jako zahvalno; ima u tim taksijima koji glume ljudska kinder jaja. Otvorit ćete svaka (vrata), ali možda vam se neće dopasti pripadajuća igračka. Kreativna filmska pamet taksistima se bavila često i ustrajno: od Scorseseovog “Taksista” / “Taxi Driver” (1975), preko ovotisućljetne “Još jedne noći na Zemlji” / “Otra noche en la Tierra” (2012) Davida Muñoza, pa sve do proganjanog iranskog redatelja Jafara Panahija i njegovog igranca znakovito nazvanoga – “Taxi” (2015). Oni hrvatski, zagrebački uglavnom, javnosti su do jučer bili poznati uglavnom po šahističkim minijaturama i cjenovnim driblinzima zalutalim putnicima namjernicima, za par kilometara vožnje naplaćujući troznamenkaste kunske iznose. Nedavnom liberalizacijom tržišta cijene su napokon svedene u normalne okvire, za razliku od vozačkih šerifa koji i dan-danas utjeruju svoju pravdu cestovnog zakona, često i kroz fizičke obračune s dobrodošlom konkurencijom.
“Kamo idemo” ipak nije film o Bobby Fischer wannabeejima, već onoj šutljivoj i profesionalnoj većini taksista, što je u ovom iznimno uspjelom dokumentarcu konkretno utjelovljuje njihova – ženska kolegica. Ljilja, pače. Početna novotarija žene za volanom – koju autorica svjesno ispucava već na početku, logičnim ali svejedno iritantnim karuselom putničkog vanilla-šovinizma – ubrzo ustupa mjesto osobnoj priči glavne protagonistice, na koju se uspješno nadovezuju razgovori izvan vid’male, žensko a vozi narativa. U tek nekoliko rezerviranih dana (i noći) snimanja, Špegar je uspjela zahvatiti zavidno širok raspon karaktera i za taksiste uobičajenih, svakodnevnih situacija. Našlo se tu pripitih srednjoškolaca, muških pojedinaca s problematičnijim shvaćanjem osobnog prostora, stranog kolonijalnog bračnog para pa sve do oklopnih vitezova u povratku s gornjogradske gaže. I koliko god Špegaričini rotirajući sporedni akteri bili uspješno ukomponirani u funkcionirajuću cjelinu, toliko glavni show otima autoritativni stoicizam glavne protagonistice, istinske profesionalke, koja ipak neverbalno, suptilnim izrazima lica i pokretima tijela, preko fiksiranih kamera oko upravljačke konzole, gledatelju razotkriva svoje mišljenje o auto-mušterijama.
Konačni zaključak? “Kamo idemo” je izuzetno jasno promišljen film, s čvrstim scenarističkim kosturom kojeg mesnato uglavnom popunjava zaticajna stvarnost razgovora s gostima na suvozačkom sicu.
Konačni zaključak? Izuzetno jasno promišljen film, s čvrstim scenarističkim kosturom kojeg mesnato uglavnom popunjava zaticajna stvarnost razgovora s gostima na suvozačkom sicu. Glazbenu plastifikaciju protagonostičine izolacije, nagovještaja depresije i borbe s unutarnjim demonima, daje zagrebački bend Porto Morto; vizualno je pak na snazi cijela sila filmskih i ne over the top rješenja poput time lapseova i strateški raspoređenih kamera izvan taksija koji filmu ubrizgavaju potrebnu kino-dubinu i dinamičnost, udaljavajući ga istovremeno od uobičajeno klišejiziranih doku-rješenja.
“Kamo idemo” je na 13. ZagrebDoxu doživio svjetsku premijeru, doduše u službenom, ali zapravo itekako sporednom nenatjecateljskom, ADU DOX programu za filmove s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Razlog takvom programskom pozicioniranju profesorska je funkcija direktora Doxa Nenada Puhovskog upravo na spomenutoj Akademiji, odnosno njegova izričita želja za izbacivanjem čak i naznaka pristranosti iz Doxove butige. U prijevodu to znači da niti jedan film snimljen u produkciji ADU-a ne može završiti u natjecateljskoj konkurenciji, shodno tome niti na nekom od nagradnih podija što potencijalno otvaraju vrata međunarodnih festivala.
Za film Lidije Špegar, naravno, velika je šteta neulazak u regionalni dio konkurencije. “Kamo idemo” počašćen je tek jednom projekcijom na 13. ZagrebDoxu, za razliku od neusporedivo inferiornijih naslova poput domaćeg iritantnog, elitističkog udara na zdravu pamet, “Možeš biti sve što hoćeš” (2016) Roberta Zubera. Isti je, pogađate, u regionalnom programu dobio triput više projekcijske pažnje. Vrijeme će pokazati koji će od ova dva dokumentarca bolje odoljeti zubu vremena. “Kamo idemo” – ljubav na prvi pogled. Da, mi se ipak kladimo na Lidiju Špegar.