Odnos fotografije i filma često je predmet autorske radoznalosti u iznalaženju novih perspektiva medija, a u trenutku kad se prometne u kreativnu suradnju dvaju autora različitih vokacija, ima sav potencijal prerasti u produktivan susret širenja granica individualnog rada. Upravo je to slučaj s filmom nizozemske redateljice Simone de Vries, “Robinino putovanje” / “Robin’s Road Trip” (2016), koji dokumentiranu protagonisticu i renomiranu fotografkinju Robin de Puy istovremeno postavlja u poziciju suautorice, čiji fotografski interes i specifična poetika određuju filmsku reprezentaciju, ali i poziciju objekta, otvarajući pritom metafilmska pitanja njegova tretmana.
Robin svojim djelovanjem postaje sudionik u kreiranju filmske cjeline, svjesno oblikujući filmski dnevnik putovanja provincijalnim dijelovima SAD-a. Fokus na osobno predstavlja središnji motiv njenih fotografija, dok je Amerika izabrana isključivo kao instrument razrješavanja vlastitih kompleksa. U nastojanju empatičnog pristupa i traganju za razumijevanjem van konsenzualnih jezičnih kodova, Robin de Puy daje novi obol utabanoj tradiciji američke fotografije, dosad koncentrirane na putovanja diljem zemlje s ciljem razotkrivanja društvenih antagonizama, kako je izložba autoričinih fotografija bila najavljena.
U svojoj ambicioznosti filmska je struktura “Robinina putovanja” kompleksna, ali efektno realizirana kroz nenametljivo prekidanje osnovne linije putovanja autoričinim refleksijama o odnosu prema fotografiji i njenim nesigurnostima koje nerijetko izlaze na površinu. Gotovo egzistencijalistički intoniran osjećaj tjeskobe veza je između Robin i protagonista za kojima traga, dok je ona sama postavljena u identičnu poziciju spram kamere. Takvo poistovjećivanje ima svrhu osvijestiti manipulativne mogućnosti objektiva, kao i krhkost subjekta pred promatračem. Na kraju, to je svojevrsno iskupljenje potaknuto osjećajem krivnje prema fotografiranima, utemeljeno na činjenici da je fotografija, ma koliko drugi u njoj sudjelovao – izraz autora samog.
De Puyjino pak sudjelovanje u oblikovanju filma daje naslutiti off-naracija i pomno konstruirana priča dnevničkog zapisa. Iako fotografkinja dobro zna što će i u kojem trenutku reći, ipak je preduboko uključena u proces dokumentiranja stvarnosti, a da bi dokraja ostvarila željenu identifikaciju s vlastitim protagonistima. Direktnim obraćanjem u kameru otvara se dimenzija prisustva redateljice, čijoj će intervenciji i odabiru materijala naposljetku biti prepušten moment izmicanja od iskonstruirane situacije snimanja. Bilježenjem trenutaka nesvjesne neopreznosti i popuštanja kontrole, ostvaruje se dimenzija koja će zaokružiti osmišljenu koncepciju dvostrukog dokumentiranja, ovisnog o zakonitostima svakog od medija.
Tijek i razvoj filma zadržavaju obilježja zajedničke autorske kompozicije. Anksioznost, gubitak volje i prijetnja odustajanja, odražavaju se na ekranu, dok prevlast surovog krajolika i odsustvo interakcija odgovaraju Robininu stanju na početku putovanja kao neposredan izraz straha i izbjegavanja aktivnog suočavanja. I sama zakočena, fotografkinja nailazi na otpor drugih, rezultat čega je logična autorska nezainteresiranost i blokada. Društveno utemeljena očekivanja izražena kroz konstrukt autora kao vječno inspiriranog genija, svojom će se težinom pretvoriti u potpunu neproduktivnost.
Tek se u trenutku spontanog fotografskog zahvata u stvarnost uspostavlja interakcija kako s kamerom, tako i fotografiranim subjektima. Prijelomna točka kojoj mi kao gledatelji svjedočimo susret je sa starcem, čija će potisnuta vitalnost biti preduvjet povezivanja. Razgovorom i međusobnim povjeravanjem fotografije postupno postaju dodatni element komunikacije. Probivši granicu pristupa drugom, gradacija se ostvaruje na svim razinama, Robinin rad uvjetuje dinamičnost filma, a njeni žustri monolozi otkrivaju da se radi o istinski samosvjesnoj umjetnici. Svjedočimo preobrazbi umjetnice same, kao i onih čije portrete izrađuje.
Značenja su podložna modifikacijama ili otvorena i nije im osigurano unaprijed pretpostavljeno mjesto. Komunikativnost je tako uspješno pretočena u filmsku cjelinu do konačne instance gledatelja koji će privilegirano dobiti uvid u više razina stvaralaštva, kao i sve one elemente izvan kadra, koji ga u konačnici oblikuju.
Redom su to ljudi s margina, no nije socijalni status ono što ih obilježava, već pristup koji im pripisuje dostojanstvo i integritet. Osobitost dječaka iz predgrađa nije narušeno zdravlje kao rezultat zanemarivanja, već njegov lik sam, dok se ostale konotacije neminovno naslućuju bez da su u prvom planu ili eksploatacijske. Starac s devet prstiju prestaje biti isključivo još jedan nagovještaj američkih društvenih kontrasta, da bi se premetnuo u arhetipski lik, možda odraz Robinine osobne mitologije. Značenja su podložna modifikacijama ili otvorena i nije im osigurano unaprijed pretpostavljeno mjesto. Komunikativnost je tako uspješno pretočena u filmsku cjelinu do konačne instance gledatelja koji će privilegirano dobiti uvid u više razina stvaralaštva, kao i sve one elemente izvan kadra, koji ga u konačnici oblikuju.
Cjelovitost filmske konstrukcije donekle je narušena nedostatkom spone između dva Robinina stanja, od posvemašnje nevoljkosti do ovladavanja vlastitom osobom i radom. Međutim, kako filmska ekipa nije bila neprekidno prisutna za vrijeme njenog putovanja, očito je materijal raspoređen na način da minimalizira diskontinuitet, dok je pomak moguće djelomično rekonstruirati prateći razvoj fotografija. Iako ovakav eksperiment doticanja i nadopunjavanja dviju umjetničkih metoda nije nov, zasigurno je ostvario neke od zacrtanih ambicija.
Bilo da problematizira metode, otvara pitanja koautorstva, statusa protagonista, pa i nezaobilaznih etičkih problema, u prvi plan dospijeva nefingirana iskrenost ove u srži intimističke forme. Pritom uspješno ocrtava univerzalno razumljiva stanja strepnje pred neuspjehom i duševnog rasapa uzrokovanog izvanjskim zahtjevima često suprotstavljenim vlastitim potrebama, kao redovite simptome našeg vremena. “Robinino putovanje” utoliko je film koji se formom i realizacijom izdvaja u cjelokupnom programu ovogodišnjeg Vox Feminae Festivala, kao efektan spoj intimističke priče koja nadilazi individualne okvire i cjelovitog filmskog iskustva.