Sintagma američkog sna, ispražnjena od konkretnog značenja i ovisna o perspektivi u kojoj se upotrebljava, uz sebe najčešće veže asocijaciju poslovnog uspjeha manifestiranog materijalnim prestižem. Utoliko je sam konstrukt uklopiv u tradicionalističku koncepciju svijeta jasno strukturiranih pravila i proklamirane radne discipline. Paradoks se ostvaruje u činjenici da pod sebe podvodi fenomene koji prijete razaranju uspostavljenih odnosa, no subverzivan potencijal najčešće biva istisnut pred diskursom uspjeha. Upravo ta dvostrukost proizlazi na površinu u dokumentarnom filmu o svojevrsnom pioniru gej pornografske industrije Chucku Holmesu, “Temeljnom kapitalu” / “Seed Money: The Chuck Holmes Story” (2015) redatelja Mikea Stabilea, prikazanom u dokumentarnom programu 10. Vox Feminae Festivala.
Koncentracijom na individualističke životne odabire, film prestaje problematizirati pornografiju i njen utjecaj na društvene norme, preobražavajući se u smjeru mitologiziranja slike junaka čija ga snažna volja (u skladu s logikom kapitalizma) premeće – ne u rušitelja tabua, već iskorištavatelja lukrativnog potencijala društvenih trendova. To što je pripadnik homoseksualne supkulture njegov interes ne umanjuje, već mu daje dodatnu razinu individualnog zadovoljstva i motivacije. Navodno neutralna, no neumoljivo ideološka pozicija filma, očituje se prikazom društvenog prezira prema Holmesu – koji je manje rezultat kontroverzija, a više izraz društvene netrpeljivosti spram izvanrednih pojedinaca, barem prema tržišno uvjetovanim mjerilima.
Emancipatorni potencijal pornografije ili pak opasnost eksploatacije i objektivizacije, otvara niz dilema s društvenim, političkim, etičkim, filozofskim pa i ekonomskim konotacijama. Također, svesti film na nostalgičnu priču o čovjeku koji se ne uklapa znači izmanipulirati legitimna očekivanja zainteresiranih gledatelja. Međutim, koliko god pojednostavljivali određene stvari, odnos prema pornografiji otkriva opće stanje društva, koje potisnute žudnje dijelom oslobađa u izoliranom prostoru. Stvarni je cilj, međutim, sublimirati nagon u dosezanju društvenog statusa.
U slučaju produkcijske kuće Falcon, čiji se detaljan historijski pregled pruža gledatelju, pornografija je, čini se, iskoristila seksualno oslobođenje i formiranje specifične gej kulture, komercijalizirajući društvene trendove, umjesto pridonoseći njihovim ciljevima. Iz stavova intervjuiranih Holmesovih suradnika i prijatelja proizlazi činjenica o uspješnom perpetuiranju stereotipne slike jedne nadasve muške kulture ostvarene u novom kontekstu, umjesto nastojanja povećanja vidljivosti homoseksualne populacija na krilima nove atmosfere. Pritom kult ljepote, mladosti i snage ostaje nepromijenjen, samo što se uvriježeno seksualno ponašanje ograničava na muške protagoniste.
Međutim, kakva god bila gledateljeva očekivanja, već će mu prvih nekoliko minuta filma sugerirati predvidljivost smjera rekonstrukcije Holmesovih privatnih i poslovnih odluka. Prekid naracije isječcima scena iz Falconovih hitova evocira doba procvata osamdesetih, no nedostaje poveznica koja bi konstruirala isticanu vezu između protagonista i filmova, a čitavo ostvarenje učinila koherentnijim. Da je ova ambicija vještije izražena, možda bi motivacija uključenih bila uvjerljivija. Traganje za užitkom, kako u osobnom tako i profesionalnom životu, neprekidno se nadaje kao stvarni pogon uključenih aktera. To što se deklariraju homoseksualcima u vrijeme borbe za njihov društveni položaj, nimalo ne umanjuje činjenicu da je riječ o privilegiranoj eliti, daleko od zbiljskih problema zajednice. Težnju za lagodnošću i individualnom realizacijom, prilično je problematično naknadno interpretirati u terminima doprinosa općoj progresivnosti.
Možda je intencija filma bila više od priče o realizaciji i unovčenju vlastitih preferencija, no rezultat je tipičan predstavnik kulture o kojoj progovara, premetnuvši pitanje emancipacije u individualnu priču o uspjehu uklapanjem u zadane kanone.
A sva infantilnost i tipičan diskurs američke šoubiznis klase izražava se u izjavi redatelja Phila St. Johna: “Željeli smo slobodu, seks… Htjeli smo biti gej, uzimati mnogo droge i tulumariti”. Teško da ćemo polazeći od ovog adolescentskog stava razviti smislenu raspravu, ali dobivamo prilično jasan uvid u sve paradokse američke konzumerističke kulture i neautentičnog zazivanja neovisnosti i slobode izbora, koja se na kraju izražava isključivo kroz izvanjsku dimenziju osobnosti. Sloboda bez cilja izražena kroz dekadenciju, lažna je emancipacija. Naravno da ovakvi stavovi mogu biti rezultat društvene isključivosti i samo prvi stupanj prema oslobođenju, no “Temeljni kapital” portretira generaciju privilegiranih zabavljača, bez stvarnih veza s društvom na koje tobože utječu.
Utoliko kroz Stabileov film teško možemo promišljati ikakve pomake u smjeru vidljivosti gej populacije, rasističkih i drugih tendencija, kao istinski problematičnih pitanja čitave industrije. Ovako postavljen, film ne izaziva kontroverzu već senzaciju koja proizvod prodaje, podupirući nestvarnu fantazmu svijeta podređenog zadovoljstvu na svim razinama. Čak se epidemija HIV-a promatra kroz utjecaj na posao. Možda je intencija filma bila više od priče o realizaciji i unovčenju vlastitih preferencija, no rezultat je tipičan predstavnik kulture o kojoj progovara, premetnuvši pitanje emancipacije u individualnu priču o uspjehu uklapanjem u zadane kanone.