Zanima li realno ikog, u današnjoj modernoj eri raznih Battlefielda, Call of Dutyja, X-Boxova i Playstationa – Donkey Kong – ova ocvala gejmerska relikvija? Za redatelja dokumentarca “The King of Kong: A Fistful of Quarters” (2007) – Setha Gordona – nije bilo nikakve sumnje. Američki redatelj je svoje čvrsto uvjerenje pretočio na iznimno dopadljiv dokumentarac o taštini, nadmetanju, predrasudama i, prije svega, jednoj izumirućoj gejmerskoj kulturi koja je obilježila dobar dio 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
Što je to zapravo Donkey Kong? Za one neupućenije, Donkey Kong je arkadna multiplatformska video igra, koju je za japansku tvrtku Nintendo osmislio “otac modernog igranja” Shigeru Miyamoto. Princip same igre bio je poprilično jednostavan: glavni junak (kasnije megapopularni Mario) mora spasiti damu u nevolji koju je otela strašna gorila po imenu Donkey Kong, a na putu do uspjeha našem junaku stoje razni neprijatelji svih boja, vrsta i veličina. Donkey Kong je svjetlo dana ugledao 1981. godine, a uz stajaću kabinetsku verziju, igra je kasnije portirana i na kućne konzolne verzije. Miyamoto je, uz spomenutu igru, na tržište plasirao i niz drugih uspješnica, od kojih se najviše izdvajaju franšize poput Super Mario Bros. te The Legend od Zelda.
Okvir dokumentarca “The King of Kong…” je utrka za osvajanje i zadržavanje primata u Donkey Kongu i svojevrsnom arkadnom svetom gralu, između dvojice gejmera u najboljim godinama – Billyja Mitchella i Stevea Wiebeja. Billy Mitchell je gejmerska superzvijezda, koji se plaštom zvjezdane prašine ogrnuo još 80-ih godina, kada je uz obaranje rekorda u Donkey Kongu, odigrao i dotad neviđenu, savršenu partiju Pac-Mana.
Uz igračke lovorike, Mitchell je i uspješni poslovni čovjek, a do višestruko osigurane egzistencije došao je izradom vlastite recepture umaka za meso. No, Mitchell je i američka verzija Duška Lokina s fudbalerkom. Tašti egocentrik koji svoju igračku umješnost uspoređuje s onom – pilotskom iz drugog svjetskog rata. Gejmerski Crveni Barun s vijernom okolnom vojskom taštinskih jahača, koji u svojem rukavu uvijek čuva pokoji trik sa same granice etičke korektnosti. Gad kojeg volite mrziti…
Okvir dokumentarca “The King of Kong…” je utrka za osvajanje i zadržavanje primata u Donkey Kongu i svojevrsnom arkadnom svetom gralu, između dvojice gejmera u najboljim godinama – Billyja Mitchella i Stevea Wiebeja. Billy Mitchell je gejmerska superzvijezda, koji se plaštom zvjezdane prašine ogrnuo još 80-ih godina, kada je uz obaranje rekorda u Donkey Kongu, odigrao i dotad neviđenu, savršenu partiju Pac-Mana.
S druge strane, Steve Wiebe je potpuna suprotnost makijavelistički programiranom Mitchellu. Dobar u svemu a u ničemu posebnom, Wiebe je Mitchellova obiteljska, emocionalna i socijalna antiteza. Obiteljski čovjek s autističkim talentom rezanja okolne stvarnosti. Slučajni junak u osobnoj križarskoj misiji iskupljivanja vlastitih neuspeha i demona.
Da bi stvar bila još zanimljivija, Wiebe se, u stvari, nikad i nije istinski smatrao ozbiljnim gejmerom – jedina poveznica s tom kulturom bila mu je konzola/kabinet s njemu omiljenim Donkey Kongom. Nakon otpuštanja iz firme Boeing, Weibe je umjesto u standardnim alkoholnim promilima, tugu liječio spašavanjem princeze iz ruku pomahnitalog kralja gorila. Sve do 2003. godine i rušenja 30-godišnjeg Mitchellovog rekorda za kojeg su mnogi govorili “kako ga više nitko neće oboriti”. Sve do početka sukoba između Rockyja i Ivana Draga u arkadnoj areni. Sukob civilizacija, načina razmišljanja i stilova života. “Može biti samo jedan” i obaranje rekorda na Donkey Kong način.
Nažalost, osim par dežurnih geekova i organizacije Twin Galaxies, koja se brine za regularnost svih pokušaja rušenja starih arkadnih rekorda – čini se kako spomenuta tematika više nikog pretjerano ne intrigira. Kvadratičasti pikseli, kruškoliki joystici i zadimljeni arkadni centri, sada su tek dio nostalgične prošlosti. Nešto o čemu volimo slušati i gledati na velikom platnu. Ali ne i aktivno sudjelovati, navijati, odvajati novce…
Jer unatoč fantastičnom ritmu, korektnoj montaži i dubinskoj psihološkoj studiji obojice Kongovskih suparnika, konačni dojam filmskog uratka Setha Gordona je samotan i na trenutke karikaturalan prikaz sukoba sredovječnih dinosaura iz eonima daleke gejmerske galaksije. Možda ga zato upravo i volimo…