“Mediteranski prozori” – S ponistre

S trinaestom epizodom naših “Prozora” polako i sigurno stigosmo do filma po kojem je ovaj projekt dobio ime – u slavu i čast autoru “Mediteranskih prozora” (1960), Branku Belanu (1912. – 1986.), čija je redateljska karijera nažalost ostala pod nesretnim znakom trinaestice. Autor prvog igranog modernističkog remek-djela naše kinematografije – klasika “Koncert” (1954), doživio je da mu se idući cjelovečernji film “Pod sumnjom” (1956) iskasapi od strane tadašnjih cenzora, nakon čega se više nikad nije vratio igranofilmskoj formi već je s njom neko vrijeme ljubovao u svojim dokumentarcima, od kojih posljednji predstavlja vrhunac tih istraživanja, ali i Belanov oproštaj s dokumentarnom režijom. “Mediteranski prozori” (1960) ilustriraju kakvog smo autora izgubili, a mjesto njega, Bogu hvala, dobili sjajnog pisca – filmske teorije, umjetnički ambiciozne proze, ali i znanstvene fantastike te koji nas je među ostalim zadužio filmološkim klasicima kao što su “Sintaksa i poetika filma (teorija montaže)” iz 1980. i prvom ikada nagradom SFERA za roman “Utov dnevnik” (1982).

Od svog dokumentranog prvijenca “Elekrifikacija” (1948) do završnih “Mediteranskih prozora”, Belan je snimio ukupno deset dokumentaraca među kojima ovaj potonji zauzima posebno mjesto svojim manifestnim spajanjem igranog i dokumentarnog. Desetominutni film, čiji je rod objektivno nemoguće jednoznačno odrediti, otvara se doslovno otvaranjem prozora, a završava njegovim zatvaranjem. Između je smještena priča o promjenama što ih prozori doživljavaju tijekom jutra, poslijepodneva i večeri; riječ je, dakle, o raritetnom primjeru autorskog dokumentarnog filma posvećenom neživoj stvari, i to ne jednoj određenoj, već njenoj univerzalnoj pojavnosti.

Belanov je koncept jednostavan – bogatstvom filmskih izražajnih sredstava dočarati ljepotu i metafiziku mijena što ih nudi odabrani motiv prozora kao mjesta s kojeg se gleda i u koje se upućuje pogled. Stoga je osnovni narativni element filma onaj konstrukcije spektakla promatranja kao esencije filmskog medija utjelovljenog u simbolu prozora s kojeg će, ovisno o trenutnom autorovom fokusu, starica promatrati djevojku, djevojka mladića ili, apstraktnije, kamera krajolik.

Zahvaljujući briljantnoj fotografiji legendarnog Oktavijana Miletića, kretanje kamere nalikuje valceru – elegantno je i potentno, nikada nametljivo, a konstantno efektno. Miletić znalački izvodi brojne vertikalne i horizontalne vožnje te bilježi upečatljive promjene prirodnog svjetla, a sve kako bi ostvario autorovu intenciju davanja portreta dalmatinskih ponistri kao utjelovljenja mediteranskog habitusa.

Do ovog cilja Belan stiže virtuoznom upotrebom izražajnih mogućnosti kadra: suprotstavlja donje i gornje rakurse, očuđuje upotrebu plana i kontraplana, u statične prizore unosi dinamiku događaja, a u one dinamičke promjenu plana i istraživanje njegove dubine. “Mediteranski prozori” funkcioniraju kao svojevrsna enciklopedija filmskih izražajnih sredstava na kojem bi redatelj početnik lako mogao naučiti o svim mogućnostima filmske slike, odnosno predočavanju teme isključivo jezikom samog medija.

Jer, Belanov film je nešto poput dokumentarnog “Građanina Kanea”, filma u kojem je svaka sekunda oblikovana i promišljena kako bi služila fascinantnoj autorskoj viziji. Pomalo je to neobično polazište s obzirom da se službeno radi o dokumentarnom filmu kojim se navodno bilježi stvarnost. U ovom slučaju prvenstveno je zabilježena majstorska ruka autora kojem je ono pred njim tek glina koju oblikuje u skladu s vlastitom intencijom. A Belanova živo dopire do nas i danas, pola stoljeća kasnije. S njegovih Prozora sveudilj puca pogled na onaj arhetipski Mediteran, istovremeno melankoličan i drzak, neuhvatljiv i dopadljiv, fantastičan i istinit.

Projekt “Prozori” sufinanciran je sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).