“Hej, pa ovo je poput Nirvane!”, u jednom je trenutku radosno zaklitkao Dave Grohl, bivši bubnjar spomenute grupe i sadašnji lider Foo Fightersa. Godina je 2012., mjesto radnje Los Angeles i mitski studio Sound City, iz kojeg je u svijet odaslano preko stotinu platinastih i zlatnih glazbenih albuma različitih žanrova.
Uključujući Nirvanin “Nevermind” iz 1991. godine. U sobi su, osim Grohla, Krist Novoselic i – Paul McCartney. Uvažavanje i divljenje sa svih meridijana. Glazbeni gurmani na jednom mjestu. “Zašto uvijek ne može biti ovako lako?”, retorički u jednom trenutku pita frontmen Fightersa…
Dave Grohl je snimio izvrstan debitantski dokumentarac “Sound City” (2013) o istoimenom glazbenom studiju, osnovanom još 1969. godine u losanđeleskom naselju Van Nuys. Neočekivano precizan, britak i faktografski solidan, “Sound City” je nostalgična posveta vlastitim glazbenim idolima, davno zakopanim uspomenama i komadu audio opreme koji će zauvijek promijeniti tijek zabavne industrije.
Osnovni okvir priče već je otprije poznat. Dvojica suvlasnika – Joe Gottfied i Tom Skeeter – odlučili su svoju sreću okušati u glazbenoj industriji, no tek kad je potonji odlučio iskeširati 75 tisuća dolara za unikatnu glazbenu konzolu Neve 8028 (miks pult), legenda o Sound Cityju napokon je mogla prodisati punim plućima.
Za usporedbu – cijena Skeeterove kuće u to vrijeme kretala se oko 38 tisuća dolara – dvostruko manje nego što je ovaj sanjar platio genijalnom britanskom proizvođaču glazbene opreme Rupertu Neveu. Dovoljno da Fleetwood Mac i Neil Young prvi zakucaju na vrata opjevanog zdanja.
Dave Grohl je snimio izvrstan debitantski dokumentarac “Sound City” (2013) o istoimenom glazbenom studiju, osnovanom još 1969. godine u losanđeleskom naselju Van Nuys. Neočekivano precizan, britak i faktografski solidan, “Sound City” je nostalgična posveta vlastitim glazbenim idolima, davno zakopanim uspomenama i komadu audio opreme koji će zauvijek promijeniti tijek zabavne industrije.
Sound city studio je bio, pa… Rupa, u biti. Pravila PR botoksirane istine u slučaju apostrofirane glazbene ostavštine – ovdje jednostavno nisu vrijedila. Vlasnici će vam reći slično. Glazbenici koji su tamo snimali će vam reći slično.
Čistačice će vam reći… Vjerojatno i više nego što bilo koji tekst ili dokumentarac može bezbolno apsorbirati. Neugledan i neupadljiv, Sound City je izniknuo iz pepela bivše britanske tvornice Vox, a vlasnici su inzistirali na najmodernijim asketskim standardima unutrašnjeg uređenja iz popularnih magazina kraja 60-ih godina. Ukratko, para u to vrijeme nisu imali, a poslije ih jednostavno – nije bilo briga.
“Mogao si slobodno pišati po zidovima i bacati opuške, nikog nije bilo briga”, kao brutalno iskreni rezime većine korisnika njihovih glazbenih usluga.
No Sound City je imao nešto što su drugi studiji mogli samo sanjati: obiteljsku atmosferu, najbolji miks pult u SAD-u, izvrsnu akustiku za bubnjeve i, kao što je Neil Young poetski poentirao – “zvuk poput Enterprisea na steroidima”. Zvuk na steroidima za buntovničku geraciju prije Pro Toolsa, Auto-Tunea i sličnih pizdarija. “Real men make the records here.”
“Sound City” je starovjekovna alegorija o borbi dobra i zla. Cajkaroškog blinga i neurednog umjetničkog zanosa. Dječačke ispružene ruke i bagera nametnutog prosperiteta. Posljednji obračun u tvrđavi izgrađenoj od arhaičnih glazbenih vrpci.
“Znamo da nas je vrijeme pregazilo i da smrdimo, al’ ako po svojoj kući budem htio raditi špagu u poflekanim boksericama – onda ću to i napraviti”. Stevie Knicks i glas koji ispunjava troposferu. Grohl i McCartney kao djeca koja dijele sendvič u prvoj klupi 2a razreda. Ovo je naša kuća. Ovo su naša pravila. Sound Alamo City…