Naslovna fotografija: Prizor iz dokumentarnog filma “Pismo za Ohio”
U Ičićima je jučer službeno započeo 13. Liburnia Film Festival, jedino okupljalište isključivo domaćih nefikcijskih uradaka koje će u idiličnom morskom ugođaju potrajati sve do 29. kolovoza.
Festival je u svoje najnovije izdanje porinut takozvanim Nultim danom, predviđenim za regionalnu produkciju s prostora Primorsko-goranske, Istarske i Ličko-senjske županije. Ukupno smo prisustvovali projekcijama pet dokumentarnih naslova, od kojih su dva, možemo to slobodno reći, vlašićevski iskočila iz generičke doku-matrice.
Kao što smo već pisali, “Plenumovi” ★★★★ (2015., Marta Batinić, Sanja Kapidžić i Ana Jurčić; Filmaktiv) – film o riječkoj strani revolta protiv komercijalizacije školstva iz 2009. godine – kao inteligentan i važan sociološko-filmski korektiv pogađa u srž atrofiranog fakultetskog sustava Lijepe naše, u konačnici ne štedeći ni svoju, ali ni suparničku stranu. Izvrsno montiran, svjež i mladenački iskren do kosti, “Plenumovi” su uz “Pismo za Ohio” ★★★★ (2015., Rasim Karalić; Vis Videostudio – samostalna produkcija) uvjerljivo najbolji dokumentarac prvog / nultog dana 13. LFF-a.
A upravo je Karalić zadužen za, uvjetno rečeno, najveće iznenađenje tek propupalog festivala. “Pismo za Ohio”, ta čudesno topla mješavina nostalgije, tvrdoglave otpornosti i eliksira davno izgubljene ljudskosti, svoje junake pronalazi u zabačenom i napuštenom selu Katići u Gorskom kotaru.
Stariji bračni par te majka i kći koje vrijeme krate i slanjem pisama rodbini u Americi, jedini su preostali ljudski potencijal sela koje ni u najboljim vremenima nije brojalo više od šezdeset duša. Karalić je majstor tempa i krucijalnih detalja koje hvata čovjek koji iskreno voli vlastite likove – i ljude: pas na lancu, prastari vjenčani portret, razbacane ploče s neizbježnim jajevolim Mišom…
“Pismo za Ohio” nije naricajući film iako govori o gorkoj usamljenosti i finalnosti koju samo smrt može donijeti. U tim Katićima na programu igra vrsta solidarnost koju nećete vidjeti na Ilici. Ili bilo kojem drugom hrvatskom megalopolisu. Karalićevi junaci proizvode rakiju, izrađuju košare, skupljaju šljive i hrane zečeve. Odbijaju baciti koplje u travu unatoč otkucavajućoj smrtnoj presudi. Žive jer drugog izbora – nemaju. I sve to u jednom od najdostojanstvenijih domaćih filmskih iskustava u posljednjih nekoliko godina…
Ostatak regionalnog špila natiskao se na uglavnom nenadahnjujućoj skali konačnog gledateljskog dojma. Možda je tek “Delta – obilje umjetnosti” ★★★ i 1/2 (2015., Marin Lukanović), još jedan film iz agilne Filmaktivove tvornice, zaslužio opreznjikavi palac prema gore.
Dokumentarac je to o skupini likovnih umjetnika koji su od ruševne zgrade IVEX u centru Rijeke napravili gotovo utopističku enklavu, u kojoj njihov talent napokon može doći do punog izražaja. “Delta” možda neće osvajati inozemne nagrade, ali svojom nenametljivom inteligencijom otvara (i odgovara!) pitanja važna i za aktualni krezubi trenutak hrvatske zbiljnosti.
Umjetnički kolektiv Lukanovićevog dokumentarca svoju obiteljsku sinergiju koristi za građenje, a ne rušenje. Stvaranje umjesto destrukcije. Dijalog umjesto borgovskog monologa. Ako ste se ikad pitali mogu li izraziti pojedinci biti dijelom istog takvog kolektiva, a u isto vrijeme ne izgubiti ni promil svoje individualnosti, odgovor je – da! Pa makar sličnu energiju morali tražiti u riječkim indijanskim rezervatima…
Andrea Celija i Simona Jerala (“U očekivanju Axela” ★★★; 2014., Ekvilib Inštitut / Samostalna produkcija) su jednu eksplozivnu temu – borbu transrodnog muškarca s kriminalnom hrvatskom birokracijom i provincijskim mentalitetom – utopile u neinspirativnu konfekcijsku kamilicu koja ne uspijeva ostvariti vezu niti sa svojim glavnim junakom, a još manje s potencijalnom publikom. Na razini TV-reportaže, ali ništa više od toga.
S druge / posljednje strane, eksperimentalac Davida Lušičića, “Statut” (2015., Zebra Creative Production) promatra civilna prava i apsurdne rukavce zapadne demokracije kroz zatvoreni objektiv vlastite kamere.
Ovaj je student scenografije, naime, zbog korištenja iste u londonskoj podzemnoj željeznici, priveden na razgovor ugodni u policijsku stanicu Westminster. Zamoljen da izbriše snimljeni materijal, Lušičić je ipak uspio uhvatiti razgovor s policajcima koji u offu (crni ekran, samo audio) jede cjelokupnu minutažu (7) ovog filma… Not our cup of tea slash bez ocjene.
Liburnia FF svoju plovidbu nastavlja danas, i to otvaranjem službenog natjecateljskog programa u kojem ćemo gledati “Razred” (2015) Vesne Ćudić, “Riba ribi grize rep” (2015) Nevena Hitreca te “Veruda – film o Bojanu” (2015) Igora Bezinovića. Nešto poslije 23 sata na rasporedu je, izvan konkurencije, predviđen i film dvojca Damir Čučić – Mišel Škorić, “Mitch – dnevnik jednog šizofreničara” (2014).
