Župnik: “Moraš se ošišati… Nije uvjet, ali pojava znači nešto.”
Radnik: “A je li Isus imao kratku kosu?”
Župnik: “Isus nije imao naše susjede.”
Ova, najduhovitija verbalna razmjena u moru bijede, tuge, suza i odsutnosti perspektive, govori puno o filmu “U prenoćištu” / “The Overnighters” (2014., Jesse Moss) koji se bavi ljudima i njihovim odnosima, s pomalo bizarnom i možda nenamjerno mračnom porukom: dobro je činiti dobro, ali se ne isplati. Za nikoga.
Sve počinje, onako, tipično američki: u Sjevernoj Dakoti je otkriveno bogato nalazište nafte, a mali, tipično konzervativni gradić (čitaj: okorjela vukojebina), biva zapljusnut tsunamijem gastarbajtera, koji su u frackingu vidjeli pet minuta svoje zlatne groznice.
Jay Reinke, lokalni luteranski župnik, otvara vrata crkve pa nudi pod, hodnike i parking svima koji su došli raditi, a nemaju gdje spavati. Očajnici svih boja i vrsta pronalaze utočište kod čovjeka koji želi pomagati čak i pod cijenu vlastitog kolapsa, ali gradski zakonodavci nisu oduševljeni ovim oblikom humanitarno-gerilskog hotelijerstva.
Kao podsjetnik na plamteće primjere dobrote u kaosu psihopatologije kapitalističkog sustava, “U prenoćištu” – funkcionira, s razlogom skupivši (između ostalog) i nominaciju za Oscara; ali s druge strane, kao dugometražni dokumentarni film, sve što ima za reći manje-više kaže u prvih pola sata, a nakon čega kao da hvata vlastiti rep.
A kako film odmiče, pojedinci – uključujući i nekoliko nas s ove strane platna/ekrana – prestaju biti idealistički oduševljeni Reinkeom, koji postaje daleko kompleksniji, ljudskiji lik; prokazuju ga zbog licemjerja i laži, a najveći malj izvuku lokalni mediji, u vječnoj potrazi za zaradom na strahu od nepoznatih došljaka koji remete ekvilibrij provincijskog ritma. Optuže ga za udomljavanje i skrivanje seksualnog prijestupnika, a sve to prijeti kompletnim uništavanjem započetog projekta…
Kao podsjetnik na plamteće primjere dobrote u kaosu psihopatologije kapitalističkog sustava, “U prenoćištu” – funkcionira, s razlogom skupivši (između ostalog) i nominaciju za Oscara; ali s druge strane, kao dugometražni dokumentarni film, sve što ima za reći manje-više kaže u prvih pola sata, a nakon čega kao da hvata vlastiti rep.
Jesse Moss, redatelj iz San Francisca, poznat je po svojim portretima prave americane, pričama o američkim vojnim vježbama, varalicama i demolition derbyjima. “U prenoćištu” se savršeno uklapa u kontekst takvog opusa – riječ je o tipičnoj američkoj priči i tipičnom američkom filmu koji miriše po hamburgerima, benzinu i protestantizmu.
Naravno, to samo po sebi ne znači ništa, ne definira je li film dobar ili loš. U ovom slučaju je solidan, ali nažalost ne i puno više od toga.