Davno prije međusobnih prijetnji konačnim uništenjem i Mossadovih strateških instaliranja bombastične dodatne opreme u automobile iranskih nuklearnih znanstvenika, postojao je izolirani trenutak u povijesti kada su se odnosi između Izraela i Irana mogli nazvati gotovo – prijateljskima.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća Iran se pod vodstvom – kako će se kasnije uspostaviti posljednjeg – šaha Mohammeda Reze Pahlavija počeo otvarati zapadnom svijetu. Činjenica od koje je najviše profitirao upravo Izrael, u to vrijeme gotovo očajnički tražeći strateškog partnera u nediskriminatorno neprijateljskom bliskoistočnom okruženju. Tekuće crno zlato za dašak Zapada, inflaciju modernog naoružanja i vojne stručnosti, glasio je radni naziv izraelsko-iranskog sata razmijenjene ekonomije.
Idila je trajala do 1979. i kulminacije Islamske revolucije kada se iz gotovo petnaestogodišnjeg egzila vraća Ruholah Homeini, uz plebiscitarnu podršku proglasivši Islamsku republiku Iran koja na sličnim temeljima funkcionira i danas.
“Prije revolucije” / “Before the Revolution” (2013) Izraelca Dana Shadura kazaljke svog fokusa vraća unutar po svemu neobičnih desetak godina prije konačnog gašenja svjetla, kada su Teheranom tekle rijeke šampanjca i luksuza kojeg se ne bi posramio ni Luj kojigod.
Izraelac je pokrio većinu sugovorničkih baza iz tog turbulentnog vremena, intervjuiravši pripadnike obiju tajnih službi (SAVAK i Mossad), političke uglednike i raznorazne profesionalce koji su poput njegovih roditelja iskoristili trenutak za podebljavanje vlastitog bankovnog konta. Nedostatak konkretnog znanja (agrikultura, vojska…) Iran je nadoknađivao popriličnim dolarskim iznosima i uvozom stručnog izraelskog kadra koji je shodno statusu uživao kraljevski tretman.
Dan Shadur vjerojatno i jest na neki način stvorio dokumentarni “Argo”, koji se često gotovo neprimjetno stapa s igranom estetikom (svjedoci u nekoliko navrata gledali smrti u oči, filmske potjere, bijeg iz Irana i otvaranje šampanjca nakon ulaska u turski zračni prostor…).
Zanimljivo je nakon toliko godina slušati Shadurove mnogobrojne sugovornike i različito viđenje iste socio-političke stvarnosti. I dok su jedni vrtićki naivno vjerovali u altruističku komponentu misije izgradnje iranskog društva, drugi su bili svjesni izrazitih klasnih podjela i očajne ekonomske situacije većine tamošnjih građana.
Situacije koju su i jedni i drugi, uz više ili manje racionalizacije, odlučili potisnuti iza zida štićenog bliskim vojnim strukturama i životom kakvog su u Izraelu vjerojatno mogli samo sanjati…
Shadur je osobno involviran u centralnu tematiku (roditelji), no “Prije revolucije” na inicijalno gledanje ne djeluje poput ostrašćenog petparačkog političkog pamfleta. Više nam vuče na uzbudljiv i dinamičan ogranak Affleckovog “Arga” iz 2012. godine.
Dan Shadur vjerojatno i jest na neki način stvorio dokumentarni “Argo”, koji se često gotovo neprimjetno stapa s igranom estetikom (svjedoci u nekoliko navrata gledali smrti u oči, filmske potjere, bijeg iz Irana i otvaranje šampanjca nakon ulaska u turski zračni prostor…).
“Ako su ovako spremni jurišati na metke, onda ih ništa neće zaustaviti”, prisjeća se jedan od Izraelaca iz prvih redova svjedočeći fanatičnosti rijeke iranskih protestanata.
Za razliku od “Arga”, “Prije revolucije” daje životniji kontekst još uvijek komplicirane geopolitičke situacije na terenu, u prvi plan – kao što je to izvrsno poentirao jedan od sugovornika – stavivši borbu za veću socijalnu ravnopravnost prosječnog Iranca te svrgavanje korumpirane i nenarodne vlasti, umjesto u pravilu predmnijevanih ideološko-religijskih osnova.
