Glavna selektorica 9. DOKUarta, Rada Šešić, nesumnjivo je napravila vrlo dobar posao u odabiru glavnog programa bjelovarskog dokumentarnog festivala. Programu kojeg – namjerno ili ne – obilježavaju filmovi s izraženim propitkivanjem kulturoloških različitosti, odnosno religijskog utjecaja na sve pore društvenog života uglavnom bliskoističnih meridijana.
Tako u “Plesu u Jaffi” / “Dancing in Jaffa” (2013) Hilla Medalia plesom pokušava zacijeliti izraelsko-palestinske rane, Åsa Blanck i Johan Palmgren (“Izmješteni” / “Displaced Perssons”, 2013.) rastvaraju pakistansko-švedske različitosti, dok “Kismet” (2013) Nine Marije Paschalidou istražuje uzročno-posljedičnu vezu između turskih sapunica i emancipacije žena na Bliskom Istoku.
“Sepideh” (2013) Dankinje Berit Madsen, pak, odlazi i koračić dalje / atraktivnije, u prvi plan gurnuvši 16-godišnju Iranku Sepideh Hooshyar kojoj je životni cilj dotaknuti nebo (ne Kanye!) i postati punokrvnom astronautkinjom, o čemu mašta od svoje 12. godine.
U tom naumu djevojci je od velike pomoći profesor fizike Ashgar Karibi, također voditelj lokalnog kluba astronoma. Karibi je poput Sepideh, netipičan pripadnik iranskog društva i očinska figura koji u mladoj Iranki vidi (možda kod sebe davno izgubljeni) plamen odlučnosti, nesvakidašnje talentiranosti i budućnost koja se u jednom poštenijem svemiru mogla ispisivati i njegovim rukopisom.
Karibi gotovo s užitkom prkosi još uvijek snažnoj religijsko-dogmatskoj iranskoj rigidnosti, redovito odvodeći djecu u nedovršeni opservatorij kojeg već dvadeset godina neuspješno pokušava dovršiti. Pomalo kontrarevolucionarno djeluju njegove kopernikovske riječi o veličanstvenosti svemira i širine svijeta čiji se krajevi ne zaustavljaju na iranskim granicama. Mizerna tehnička opremljenost i goli kamen u tim trenucima postaju tek hladno oruđe za puno veće stvari, ciljeve kakve se usude sanjati samo ljudi očiju uprtih prema zvijezdama.
No, u konačnici, “Sepideh” na stol donosi nemjerljivo više pluseva, služeći budućim iranskim generacijama i kao emancipirajući svjetionik, po tko zna koji put dokazavši da žene – u ovom slučaju Iranke – ne služe isključivo kao oku ugodan kuhinjski produžetak. Dodajte glavnoj poruci lijepe svemirske vizuale, generalni osjećaj nevinosti koju možete iscijediti s ekrana i nemali broj majstorski hvatanih scena (Sepidin razgovor s Anousheh Ansari, prvom Irankom u svemiru), i “Sepideh” bi se vrlo lako mogao prometnuti u jednog od glavnih kandidata za bjelovarsku nagradu publike.
Sušta suprotnost male astronomske enklave, tog iranskog mini Društva mrtvih pjesnika, djevojčina je obitelj predvođena tipičnim konzervativnim bojama utopljenim Sepidinim ujakom i majkom koja od djevojke traži svladavanje kuhinjskog arsenala za što uspješnije kaparenje prikladnog ženika.
Dijalozi između Sepideh i ostalih članova obitelji vjerojatno su najslabiji dijelovi Dankinjinog dokumentarca, pa takve međusobne interakcije djeluju namješteno i isforsirano, uostalom kao i pisanje dnevnika Albertu Einsteinu od kojih izabrane dijelove slušamo u offu mlade astronomkinje.
Kao da i na takav način Madsen nesvjesno želi naglasiti određeni paradoks iranskog društva, taj vječni sukob između modernog i tradicionalnog, okretanja zapadnim vrijednostima (žene u parlamentu, školama, fakultetima…) i ostanka u toplom religijskom zagrljaju (prijetnja Sepidinog ujaka ubojstvom ukoliko djevojčica naruši obiteljsku čast). Stoga ni “Sepideh” nije ujednačen film, ostavši pomalo rastrgan između bistrookog zaloga za drugačiju budućnost i pomalo naučenih, parafraziranih sukoba na relaciji majka – Sepideh.
Želi li djejvojčica uistinu otploviti do Mjeseca? Radi li se o stvarnom snu ili marketinškom pitchu za lakšu prođu na međunarodnom tržištu? Stoji li iza svega tek čvrsta metafora za odrastanje, obrazovanje, osamostaljenje? Iz Zagreba odgovor sigurno nećemo dešifrirati…
No, u konačnici, “Sepideh” na stol donosi nemjerljivo više pluseva, služeći budućim iranskim generacijama i kao emancipirajući svjetionik, po tko zna koji put dokazavši da žene – u ovom slučaju Iranke – ne služe isključivo kao oku ugodan kuhinjski produžetak. Dodajte glavnoj poruci lijepe svemirske vizuale, generalni osjećaj nevinosti koju možete iscijediti s ekrana i nemali broj majstorski hvatanih scena (Sepidin razgovor s Anousheh Ansari, prvom Irankom u svemiru), i “Sepideh” bi se vrlo lako mogao prometnuti u jednog od glavnih kandidata za bjelovarsku nagradu publike.