A sad, nešto sasvim drugačije. Barem što se tiče Bliskog istoka i višedesetljetnog palestinsko-izraelskog konflikta na kojeg su ionako potrošeni hektolitri novinarske tinte i kilometri (dokumentarne) celuloidne vrpce.
Recimo da se u budućnosti – koja vjerojatno nikad neće nastupiti, ali pustite nas da malo maštamo – nađete u probranom društvu filmofila u potrazi za preporukom upečatljivog, ali istovremeno i poučnog dokumentarnog djela o navedenom sukobu. Jedini dodatni uvjet? Film ne smije sadržavati uobičajeni paradigmatsko-monokromatski diskurs s bilo koje strane, već onaj dječji, gotovo utopistički izoliran impuls lišen politikanstva, crtanja karata i brojanja krvnih zrnaca.
Dobro da ste pitali jer “Ples u Jaffi” / “Dancing in Jaffa” (2013) Izraelke Hille Medalije sadrži upravo te probrane sastojke koji bi vlastitom nenametljivom šarmantnošću (teoretski) mogli pokrenuti procese koji politici jednostavno (ima li išta jednostavno u ovom sukobu?) ne idu od ruke.
“Nešto se događa kad plešeš s drugom osobom, i to na način koji ne možeš opisati”, razdragano na početku “Jaffe” klikće Pierre Dulaine, četverostruki svjetski prvak u dvoranskom plesu. Dulaine je, uz sve zgodne CV natuknice, izgrađen i od zanimljivog genetskog miksa. Rođen 1944. u (tada) palestinskoj Jaffi od oca Irca i majke palestinsko-francuskog podrijetla, glavni lik Medalijinog dokumentarca morao je već s četiri godine starosti pakirati kofere i napustiti rodni kraj.
Skoro sedamdeset godina kasnije, nekadašnji profesionalni plesač a danas vlasnik plesne akademije American Ballroom Theater Company i neprofitnog programa poduke Dancing Classrooms (Rasplesani razredi), vraća se u Izrael u pokušaju zaraze lokalnih školaraca izazovnim ritmovima merengea, valcera, tanga i ostalim šarolikim plesačkim arsenalom.
Rat je zajebana, zajebana stvar. Kada desetljećima doručkuješ u neprijateljevom dvorištu, a stvari se nikad, pa ni onda ne miču s mrtve točke – još zajebanija. Vidjeli smo njegove posljedice u očima Palestinke Noor (rano ostala bez oca), provirili unutar njih kroz ribarsku potleušicu vječno nasmijanog crnog dječačića Alee. Vidjeli smo i koje pozitivne plodove jednoj podijeljenoj dječjoj populaciji donose malo pažnje, pedagoške izvrsnosti i plesne (ali i bilo koje druge, u biti) alternative neizbježnoj kakofoniji obližnjih ratnih bubnjeva.
Od samog početka Dulaine se suočava s gotovo nepremostivim kulturološkim rascjepima. Ideja o miješanim palestinsko-izraelskim parovima iz pet različitih osnovnih škola izgleda dobro na papiru, no u stvarnosti stvari ne funkcioniraju baš najbolje. Dijelom zbog osjetljivih godina (dirati djevojčicu sa 11? Fuj!), dijelom zbog ideološke indoktrinacije od malih nogu, a dijelom i iz klasičnih vjerskih pobuda (muslimani ne smiju javno dodirivati druge žene), prvih nekoliko tjedana Dulaineove vladavine protječe u konstantnom lupanju glave o zid.
No, ovog poletnog i karizmatičnog sedamdesetogodišnjaka malo toga može u potpunosti izbaciti iz plesne ravnoteže. Mic po mic, dan po dan, plesna poduka po plesna poduka, i uskoro postajemo svjedoci rušenja barijera i grandcanyonskih vjerskih podjela. Dok u samoj Jaffi između dviju zaraćenih (u ovom slučaju samo na riječima) traje natezanje oko prava vlasništva nad gradom, u Dulaineovim su dvoranama zavladali isključivo natjecateljski duh i želja za svladavanjem plesačkog gradiva…
“Dancing in Jaffa” nije samo uglancana bajkovita utopija sa simpatičnim, dobrodržećim princem, lakom na nožicama, koji će na kraju balade bečkim valcerom egzorcirati šestdesetljetne demone turbulentnog komadića bliskoistočnog pijeska. Medalia, budite uvjereni, nije površna redateljica s jeftinim populističkim poantama. Svijet ne staje s Dulaineovim instrukcijama. Nešto se pita i stvarni svijet izvan zaštićenih školskih zidina.
Izraelska redateljica ga nije prešutjela.
Rat je zajebana, zajebana stvar. Kada desetljećima doručkuješ u neprijateljevom dvorištu, a stvari se nikad, pa ni onda ne miču s mrtve točke – još zajebanija. Vidjeli smo njegove posljedice u očima Palestinke Noor (rano ostala bez oca), provirili unutar njih kroz ribarsku potleušicu vječno nasmijanog crnog dječačića Alee. Vidjeli smo i koje pozitivne plodove jednoj podijeljenoj dječjoj populaciji donose malo pažnje, pedagoške izvrsnosti i plesne (ali i bilo koje druge, u biti) alternative neizbježnoj kakofoniji obližnjih ratnih bubnjeva.
I u svim tim vjersko-političkim previranjima, sukobima i ukorijenjenim predrasudama, dolazak samo jednog čovjeka – stranca, zapravo – s vizijom i bez skrivenih agendi, značio je kompjutersko ispuhavanje istih. Ponos, samopoštovanje i osjećaj pripadnosti u tom malom djeliću mikrokozmosa postali su jedina ispravna religija malih junaka vrlo dobrog Medalijinog dokumentarnog filma. “Dancing in Jaffa” bez ikakve sumnje spada u uski vrh najugodnijih dokumentarnih iskustava s 9. DOKUarta.