Srpski filmaš Ognjen Glavonić u relativno je kratkom razdoblju ostavio značajan trag u recentnim događajima na balkanskog dokumentarnoj sceni. Njegov “Živan pravi pank festival” (2013), o pančevskom punk entuzijastu Živanu Puljiću, nahodao se po festivalskom ringišpilu (Cinéma du Réel, Cinema City, Beldocs, DokuFest…), a nedavna nagrada u Bruxellesu (Bruxelles Film Festival, selekcija glazbenih dokumentaraca) samo je i službeno potvrdila talent 29-godišnjeg redatelja.
Zato je i malo iznenađenje, možemo reći i šteta, što su se umjesto produkcijski kvalitetnijeg i autorski podosta zrelijeg “Festivala”, organizatori Starigrad Paklenica Film Festivala odlučili na petogodišnji Glavonićev prvijenac s istim centralnim subjektom, iako podosta osobniji “Živan Pujić Jimmy” (2009), koji već neko vrijeme s autorovim blagoslovom plovi Vimeo bespućima.
Pozadina ideje o snimanju SPFF-ovog Živana datira još iz 2008. godine, kada je srpski redatelj od beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti dobio zadatak snimiti kratki dokumentarni film. Konačni izbor pokusnog kunića pao je upravo na Živana Pujića, dugogodišnjeg Glavonićevog prijatelja s pančevačkog alternativnog asfalta.
Puljić je u “Živanu” portretiran kao simpatična bitangica, s dovoljno soli u glavi za relativno artikulirani glazbeno-pjesnički bunt (punk bend “Živan i žileti”) i organizaciju zahtjevnog punk feestivala. Činjenice koje ga ipak nisu mogle amnestirati od vrištećeg posterbojstva vječnog mladića, pankerskog Petra Pana koji ne želi odrasti i studenta koji je svoje studiranje rastegnuo do krajnjih višedesetljetnih granica.
Kako gledamo na jedinice i nule s putanjom izvan uobičajene matrice? I koja je naša definicija junaka? Jer ako se ona odnosi na prkošenje ustaljenim normama, zadržavanje prava na sanjanje, a samim time i svjesno izlaganje porugi vlastite anakrone okoline, onda je konačan odgovor poprilično jasan. U našem svijetu, Živan Pujić Jimmy nije ništa manje od toga.
No, “Živan Pujić Jimmy” je i film o prokletstvu izgubljenih generacija, nedovoljno starih za uživanje u čarima zapadnog socijalizma, a već dovoljno svjesnih za svjedočenje postratnim tumačenjima tranzicijske demokracije u vlastitom dvorištu. Film o odrastanju i nesnalaženju u društvu novih vrijednosti koje glorificira uvlačenje trenerki unutar traperica.
Sada kad već znamo kojim autorskim arsenalom raspolaže Glavonić, neusporedivo je lakše zažmiriti na tipični spust debitantskih dokumentaraca iz kućne proizvodnje, poput grube kamere iz ruke, nefokusiranog montažnog autoriteta ili izostanak bilo kakve čvrste narativne strukture.
Sve stvari koje je Glavonić pet godina kasnije dobrano ispeglao u “Festivalu”, potvrdivši rađanje nove dokumentarističke nade na ovim prostorima. I zato, za bolje razumijevanje Živanove problematike, preporučamo gledanje oba naslova koja uistinu izvrsno zaokružuju trenutno stanje svijesti balkanske posttranzicijske baruštine.
Bez obzira na određene tehničke nedostatke, “Živan Pujić Jimmy” itekako udara u trbuh snažnim podtekstualnim vibracijama društvenog beznađa susjedne nam republike, koje ga u kombinaciji s nekoliko svevremenski upečatljivih scena (poljski wc, katastrofalno stanje Živanove oronule kuće, iskreni razgovor s majkom pred kraj filma), svrstavaju u sam vrh slabašne (ovogodišnje) SPFF-ove ponude.
Kako gledamo na jedinice i nule s putanjom izvan uobičajene matrice? I koja je naša definicija junaka? Jer ako se ona odnosi na prkošenje ustaljenim normama, zadržavanje prava na sanjanje, a samim time i svjesno izlaganje porugi vlastite anakrone okoline, onda je konačan odgovor poprilično jasan. U našem svijetu, Živan Pujić Jimmy nije ništa manje od toga.