Zanimljivo je to kad čovjek stari pa gleda kako klinci otkrivaju heroje njegove mladosti. Iskreno, Michael Jackson nikada nije bio moj heroj, ali jest superheroj ere u kojoj sam odrastao – 1980-ih pa i dijela 1990-ih, prije nego je egzotično eksperimentiranje s plastičnim operacijama, izbjeljivanje kože i druženje s čimpanzom pa onda i djecom potpuno zasjenilo njegov neosporni talent.
Ali bio je heroj generacije. Njegovo golemo glazbeno-scensko naslijeđe nastavlja se prekopavati i eksploatirati i 2026. godine, kada TikTok zatrpava nova generacija imitatora usisana u fenomen kroz kino-biopic “Michael” (2026) redatelja Antoinea Fuque. U isto vrijeme, pojavljuje se dokumentarni mini-serijal “Michael Jackson: An American Tragedy” (2026) Sophie Claire Fuller, koji u finalu svoje posljednje epizode igranom filmu doslovno mahne srednjim prstom. Stavljajući komade foršpana “Michaela” uz konstataciju kako je Jacksonovo naslijeđe provučeno kroz vešmašinu, a suvremena filmska biografija očišćena od pedofilije, “Michael Jackson: An American Tragedy” jasno daje do znanja da ne pristaje na cherry pickanje. Svjetla reflektora, naime, toliko blješte da zasljepe svaki ozbiljniji pokušaj traženja odgovora na ključno moralno pitanje: “Je li Kralj popa, čitavo vrijeme dok je bio heroj, bio i zločinac, pedofilčina, čovjek koji nije mogao kontrolirati svoje nagone i pokušao ih sakriti u kovčezima novčanica?”
“Michael Jackson: An American Tragedy” beskompromisno traži odgovor, makar on bio još jedno pitanje – a što ako je… oboje?
Michael Jackson se jednom nagodio (slučaj Jordana Chandlera, čijoj je obitelji platio više od 20 milijuna dolara da izbjegne suđenje), a drugi put su ga oslobodili optužbi za seksualno zlostavljanje dječaka (slučaj Gavina Arviza iz 2005.), ali čini se da na sve skupa nitko ne želi niti može staviti točku. Štoviše, zaredalo se i nekoliko posthumnih tužbi pa čak i 2026., kada je petoro braće Cascio, tzv. Jacksonove druge obitelji, tužilo pokojnika zbog silovanja iz doba kada su bili djeca.
Jednom kada je Martin Bashir s “Living with Michael Jackson” 2003. na ITV-u u Engleskoj, tržištu Jacksonovih najvećih obožavatelja, podsjetio da dim i vatra nikada ne marširaju odvojeno, svi uspjesi “Thrillera” i “Bad” pali su pod sjenu izvanglazbenih aktivnosti. Sjena je bila i ostala, više ili manje snažna, kroz desetljeća sve do 2026., 17 godina nakon Jacksonove smrti.
U kinima, slavi se karijera. Na televiziji, čačka se po ranama.
Fuquin igrani film koji je amenovala obitelj staje tamo gdje završava prva od tri (“Fame”, “The Reckoning”, “The Resurrection”) epizode doku-serije “Michael Jackson: An American Tragedy”, ugodno parkirajući prije 1993. i prvih optužbi za zlostavljanje.
Serijal Sophie Claire Fuller je priča o Michaelu Jacksonu bez holivudske glazure, a da pri tome nije još jedan komad napadačkog novinarstva, već vrlo pedantan primjerak televizijske dokumentaristike. Do sada možda najdetaljnije dokumentarno rudarenje po životu i djelu, u nekim dijelovima možda i previše detaljan, čime žrtvuje ritam za dobrobit informacije. Ali unatoč sitnijim manama, usisava vas u svoj morbidni, kontradiktorni i fascinantni svijet usamljenosti, ekscentričnosti, narcisoidnosti, samoprijezira i vječne potrage za ljubavi. Otac Joseph ga je koristio kao bankomat i pri tome ponižavao, utiskujući mu traume kojih se nikada nije mogao riješiti. Milijuni obožavatelja su ga pretvorili u boga, a on je ulogu prihvatio objeručke, jer ima li boljeg prekrivača nesigurnosti od deifikacije?
U kinima, slavi se karijera. Na televiziji, čačka se po ranama.
Serija se hrabro bavi i problematiziranjem naoružavanja rasnog pitanja, taktikom Jacksonovog menadžmenta da naglašava pjevačevu pripadnost crnačkoj zajednici – unatoč tome što bi prvotni vizualni dojam bio drugačiji: svaki pogled na Jacksonovo lice podsjetio je na njegov bijeg od rase estetskom kirurgijom, ali svaka se optužba svejedno odbacivala argumentom rasizma, iskorištavajući nepobitnu činjenicu da je glazbena industrija tog doba bila rasistička jazbina.
Ali čak i u tom kontekstu, baza je opet priča o identitetu.
Pred kamerama serijala “Michael Jackson: An American Tragedy” izmjenjuju se najbliži Jacksonovi suradnici (Shana Mangatal), članovi obitelji (sestra LaToya), prijatelji iz djetinjstva (Michelle Breger) i zrelosti (Dionne Warwick), menadžer (Dieter Wiesner), izdavači, tjelohranitelj (Bill Whitfield), duhovni savjetnik (Shmuley Boteach), liječnik… Dakle, raspon intervjuiranih je odličan, jer daje sjajan pogled iza zavjesa iz perspektiva onih koji najčešće nisu bili pred kamerama pa ih reflektori nisu ni mogli zaslijepiti. Primjerice, detektivi i tužitelj Ron Zonen i dalje misle da je Jackson apsolutno kriv.
Uz talking headove i raskošni televizijski arhiv, klasičnu strukturu ovakvog dokumentarnog formata, kičmu projekta čini privatni audiovizualni spomenar, taj neodoljivi šarm VHS-a, kućni video i snimke videografa koji je Jacksona godinama pratio s kamerom – po kući i na putovanjima, dok je Jackson slavio, skrivao se, prvi put operirao nos, ženio je kćer Elvisa Presleyja, slavio dječje rođendane i vlastite uspjehe, ali i gušio se pod teretom slave, sudskih parnica, duboko ukorijenjenih demona, starih strahova, loših sjećanja…, znajući da će videodnevnik koji snima jednog dana postati vrijedna povijest.
Taj je dan došao u montaži “Michael Jackson: An American Tragedy”.
Redateljica Sophie Fuller (“Oklahoma City Bombing: One Day In America”) u produkciji 72 Films (poznati po povijesnim dokumentarcima kao što su “Vietnam: The War That Changed America” ili “The Tony Blair Story”) i zahvaljujući prodajnim sposobnostima Fremantlea, svoju je seriju prikazala na BBC-ju. Do njih je serija došla pod imenom “The Michael Jackson Story”, a emitirali su je s naslovom snažnijeg emocionalnog naboja: “Michael Jackson: An American Tragedy”.
Priča, uistinu, ima sve elemente suvremene tragedije i savršeno se uklapa u zeitgeist, doba potpunog rušenja mitova i dekapitiranja heroja 20. stoljeća, vremena u kojem saznajemo da Bill Cosby nije samo dobri doktor, nego i možda jedan od najvećih serijskih silovatelja 20. stoljeća; P Diddy je biseksualni manijak, Kanye West je naci, a svjetska elita okuplja se na otoku za pedofile.
Pad Michaela Jacksona s trona dogodio se davno, ali početak novog milenija zakucao je posljednji čavao u lijes zdravog razuma. Pa svaki put kad nas netko podsjeti na to koliko je cool bilo živjeti s Michaelom Jacksonom, lijepo je da ima i onih koji će nas podsjetiti do koje je mjere, blago i nimalo vulgarno rečeno, cijela stvar bila i ostala sjebana.
Pretpostavljam da sam u prethodnom komentaru prekršio neka pravila vašeg portala, pa novi pokušaj:
Nije problem u tome što tzv. dokumentarci postoje, problem je u tome što im ljudi koji imaju izgrađenu određenu relevantnost samim tim daju upravo to — relevantnost. Lično o gospodinu Grgiću ne znam ništa, ali poznajem ljude koji ga cijene, pa ću pretpostaviti da za to imaju i razlog.
Gospodin Grgić ovdje piše o dokumentarcu, tako da je, po mom mišljenju, trebao istraživati upravo taj dokumentarac, a ne prihvatati ga zdravo za gotovo. Da li je za njega bilo dovoljno to što Michael Jackson nije bio njegov heroj u mladosti da pomenuti dokumentarac shvati kao istražen i istinit? Jer dokumentaraca o Michaelu Jacksonu koji su klasični copy/paste ima toliko da se izgubila potreba za brojanjem.
Lično, traženje relevantnosti gospodina Grgića da piše na temu Michaela Jacksona za mene je stalo već u samom uvodu teksta, gdje govori o Jacksonovom izbjeljivanju kože. Možete me smatrati pristrasnim, obožavateljem ili čim god želite, ali ne možete tvrditi da je činjenica da je vitiligo potvrđen u obdukciji — izmišljotina.
Michael Jackson je najistraživanija ličnost, ili barem javna ličnost, u američkom pravosuđu. Dokumentarac to, naravno, ne pominje. Gospodin Grgić na to vjerovatno nije ni pomislio.
Ali prije toga, samo da se dotaknem biografskog filma. Govoriti da je biografski film provučen kroz „vešmašinu“ i da je biografija „očišćena od pedofilije“, gdje je izostavljena riječ „navodne“, a ne reći da se film završava 1988. godine, pet godina prije prve optužbe za zlostavljanje djeteta, nije u redu. Govoriti o „cherry pickingu“ možemo tek nakon drugog dijela filma, ako ga bude.
A vezano za prvu optužbu iz 1993. i kasniji krivični proces iz 2005, preletjeti to kao što je ovdje urađeno, kao da se radilo o igrarijama, a ne o ozbiljnim pravnim slučajevima, zaista tekst gospodina Grgića spušta na obično piskaranje.
Pa da je barem pomenuta razlika između građanske parnice (slučaj iz 1993.) i krivičnog procesa (2005.), jer ta razlika je ključna. Michael Jackson nije „platio više od 20 milijuna dolara da izbjegne suđenje“ u krivičnom smislu; platio je da bi zaustavio građansku parnicu, a razlika je, kako sam već rekao, ključna. Građanske parnice nose samo finansijske posljedice; krivični proces, s druge strane, nosi život na kocki.
Četiri puta je Michael Jackson od sudije u građanskom procesu tražio odgađanje postupka do završetka krivične istrage i eventualnog krivičnog suđenja, i sva četiri puta je odbijen. Iznošenje odbrane u građanskoj parnici nosilo je potencijalni rizik za nastavak krivičnog procesa, jer bi tužilaštvo moglo doći do detalja odbrane prije samog krivičnog suđenja.
Zašto niste pomenuli, ili možda niste znali, da niti jedna optužba protiv Michaela Jacksona nije prijavljena preko policije? Od Chandlera do sada Cascijevih, niko nije otišao na policiju i prijavio zlostavljanje. Svi su tražili advokate i građansko rješavanje. Svi. Arvizovima to nije uspjelo jer to više zakon jednostavno nije dozvoljavao. Ali i Arvizovi jesu prvo kontaktirali advokate, i to iste one iz slučaja 1993. godine.
Kad smo već kod Arvizovih, sažeti jedno suđenje od 5 mjeseci u par rečenica je prosto nemoguće, a ne bih rekao da to autora kolumne, a ni većinu čitalaca, pretjerano interesuje. Jer da ih interesuje, znali bi da su, kao presedan u pravosuđu, u suđenje 2005. uvršteni i dokazi tužilaštva iz 1993. godine. Znali bi i da su apsolutno svi svjedoci tužilaštva „pali“ u unakrsnom ispitivanju. To neznanje naravno ne čudi, jer naši mediji, a većinom i svjetski, nisu izvještavali tokom suđenja, oni su jednostavno lupetali ustaljeni narativ, koji se evo nastavlja i do danas.
Ulaziti u priču o Robsonu, Safechucku i sada Cascijevim bi tražilo mnogo više prostora, pa ću ovdje stati. Cilj ovog komentara nije omalovažavanje ni gospodina Grgića niti portala na kojem je njegov tekst objavljen – cilj je naglasiti da su stvari o kojima se ovdje govori daleko kompleksnije od ovoga kako su ih oni predstavili i traže mnogo više truda, vremena i istraživanja.
Na kraju, mogu samo pozvati zainteresovane da posjete naš portal mjloe.net gdje, između ostalog, opširno pišemo i o optužbama protiv Michaela Jacksona.