Kratka audiovizualna najava (trailer, foršpan) “Mirne doline” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.) Sebastijana Borovčaka u minutu i pol najavljuje, nagovješćuje, obećava film istraživačko-kriminalističkog tipa nabijen napetom tajanstvenošću i neizvjesnošću, sa slutnjom povišene dinamike uzbudljivosti. Nešto umjereniji pisani najavni sinopsis ističe “odlučnu potragu” u “opasnom krajoliku”.
Koliko će tko vjerovati ili se povoditi za onime što najavljuju slikopisne i pisane najave filmova, komunikacijski nužne tvorevine često osmišljene samo kao mamac koji će gledatelja dovesti u kućno ili pravo kino, makar ondje i ne vidio to što mu je promidžbeno predstavljeno, prepušteno je, dakako, svakomu ponaosob. U (već dulje) novije vrijeme čini se kao da foršpani ni ne mare ponuditi sukus filma niti predočiti njegovo vjerodostojno bilo, a pisani sinopsisi sve češće su reklamne upute za gledanje (što je pjesnik htio reći) negoli kratki sadržaji.
“Mirna dolina”, njegova najava i sinopsis blaži su i ne nesimpatični primjeri takvog odudaranja. Sam film, doista bilješka potrage, odiše blagošću, tihošću, snatrenjem, melankolijom, neodlučnošću, nepouzdanošću, nepoduzetnošću, nestabilnošću, niskom vjerom u svrhu i smisao… Susret s trailerom (ovom prilikom nakon gledanja filma) utoliko je zanimljivo iskustvo u kojemu kao da svjedočimo autorsko-montažnoj vježbi toga kako od iste građe izraditi ostvarenje posve drukčijeg poćuta.
Ostavimo li taj raskorak postrani, i film i najava mu vrsne su, zaokružene cjeline koje nude razloge za gledateljsko zadovoljstvo. Premda se ne bavi ugodnom već uznemirujućom temom, “Mirna dolina” načelno donosi ugođaj koji slutimo iz naslova. Smješten u zagasito bakrenosmeđe jesenske krajolike prostrane doline okružene mirnim, velikim, oblim planinama, prati ženu koja samostalno, malena pod teškim i beskrajnim sivim svodom, nekoga traži. Kako je snimljeno i prikazano, ne vidimo tu kakav precizan, dobar, organiziran plan, već se čini da ona nasumce luta i baza te, kako na koga naiđe u tom golemom, slabo nastanjenom krajobrazu, postavi mu koje pitanje. Tiho, skromno, nenametljivo, gotovo ni ne očekujući odgovor koji bi bio od kakve pomoći. Tako nekako, neodređeno, nesigurno, široko, maglovito, upitani i odgovaraju. Rado bi pomogli, ali ne sjećaju se, nije im poznato, nisu vidjeli…
Riječ po riječ, susret po susret, poprište po poprište, potkrepljeno pokojim mobitelskim razgovorom, pomolit će se obrisi niti vodilje. Traži se izvjesni Adnan, Pakistanac, izbjeglica koji je iz Bosne i Hercegovine, kao i drugi nevoljnici slične sudbe, ovdje ilegalno prelazio preko teritorija Republike Hrvatske, prema zapadnijoj i obećanijoj Europi, a posljednji mu se trag zametnuo u listopadu 2023., tu negdje, na krškoj gorskoj visoravni sjeveroistočne Like, na Krbavi, između Bunića i Šalamunića. Protagonistica ga traži na molbu članova njegove obitelji, koje povremeno mobitelom obavještava o napretku, odnosno manjku istoga u svom lunjanju širokim prostranstvima mirne doline.
Kroz memljivu potragu za nesretnim Adnanom ocrtat će se i šira tema, ona izbjegličke krize i prolaska migranata tzv. balkanskom rutom, sada doduše znatno nižeg intenziteta negoli na njezinu vrhuncu prije desetak godina.
Kako se po svemu čini, uključujući i ton, glas i sadržaj govora Adnanova rođaka Noumana, kojeg čujemo samo preko mobitela, u pozitivan ishod kao da nitko uistinu ne vjeruje, nego se tek zavaravaju iluzornom nadom da čine što mogu, više nego ništa. Dok stamene planine pobrđa, skladne u svojoj postojanosti, ustrajno opstoje i ravnodušno, pomalo herzogovski, svjedoče čovjekovoj nevažnosti i prolaznosti.
Kroz memljivu potragu za nesretnim Adnanom ocrtat će se i šira tema, ona izbjegličke krize i prolaska migranata tzv. balkanskom rutom, sada doduše znatno nižeg intenziteta negoli na njezinu vrhuncu prije desetak godina. Pars pro toto. Ovaj put bez ijednog izbjeglice ispred kamere – Adnanovo lice je tek na fotografiji koju nećemo dobro vidjeti – i bez prikaza, opisa ili prepričavanja događaja koji bi burkali dramatičnost, ponajprije iz gledišta osoba koji su se s nezakonitim prebjezima susreli posredno, izdaleka, bez stvarnog dodira i upletanja.
Izlažući odmjerena, usporena koraka, gotovo oprezno i izokola, scenarist, redatelj, snimatelj, montažer i autor glazbe Sebastijan Borovčak, diplomirani snimatelj i student dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu – slično kao u svojim prethodnim kratkim dokumentarnim filmovima “Tu si negdje” (Kinoklub Zagreb, 2024.) i “Naš vrt na kraju svijeta” (Kinoklub Zagreb, 2025.), također djelima tragalačkog lutanja – prigušeno i suzdržano, no dojmljivo, brižno, suosjećajno dočarava tragiku iskorijenjenosti brojnih raseljenika, neznanih, nevidljivih nam prolaznika u daljini, otjeranih iz doma i postojbine, neznanog im odredišta.
Da ne bi ostalo tek na slutnji, završnicom će se ispisati informacije o broju nestalih i preminulih imigranata, no i one nepouzdane, budući da zbog složenih okolnosti mnoge činjenice nisu, a možda ne mogu ni biti pouzdano utvrđene.
Jos jedan odlican film mladog Sebastijana, jedva cekamo vidjeti sto ce nam sve dalje pripremati!!