Davno prije društvenih mreža i transformacije svakog čovjeka s mobitelom u (potencijalnog) paparazza, biješe zanimanje nazvano prema liku iz Fellinijevog “Slatkog života” / “La Dolce Vita” (1960), invazivna vrsta koja živi od parazitiranja na životima slavnih. Ali ima jedan keč: slavni su dobrim dijelom slavni upravo zahvaljujući njima, a dok ih konzumenti kritiziraju, oni ih ujedno svojom pažnjom i financiraju.
U tom labirintu paradoksa živi i paradoksalni kralj paparazza – čovjek koji nije fotografirao, ali se zato trudio i uglavnom uspijevao biti slavniji od svih fotografiranih zajedno. Fabrizio Corona postao je, kako kaže američki prijevod serije “Paparazzi King” (2026) redatelja Massima Cappella, čiji je izvorni naslov “Fabrizio Corona: Io sono la notizia”, kralj ove industrije, a da se pri tome, dakle, nije družio s fotoaparatom. Plaćao bi druge da se bave terenskim radom, a on bi odrađivao prljavštinu na višim razinama. Što je, ukratko, značilo da je prvo kontaktirao fotografirane osobe i naplaćivao im neobjavljivanje kontroverznih fotografija. A to je, najjednostavnije rečeno, definicija medijskog reketa.
Sada je taj čovjek dobio čak pet epizoda Netflixove dokumentarne serije, iscrpnu i nerijetko iscrpljujuću seansu likovanja nad vlastitom suludom biografijom. Ali nije to samo serija o Coroni, tom sumanutom antijunaku talijanskog establišmenta, super-narcisu koji se hrani pobjedama nad nevinošću i naivnošću; jer Coronina Italija bila je i Berlusconijeva Italija, a Berlusconijeva Italija bila je Italija koju je oblikovao Lele Mora – taj triptih je kroz orgiju politike, industrije zabave, žutog tiska i televizije, dugih nogu, kratkih suknji i kvalitetnog silikona modelirao društvenu, političku i kulturnu sliku nacije od (otprilike) sredine 1990-ih pa sve do 2011. godine, uz jeku koju Italija (ali ne samo Italija, mig-mig) i dalje živi.
S ove tri ishodišne točke – Berlusconi, Mora, Corona – upoznali smo se još 2009. u nezaboravnom dokumentarnom filmu “Videokracija” / “Videocracy” švedsko-talijanskog redatelja Erika Gandinija, koji je kritizirao berluskonizam tako što ga je pustio da se pred kamerama predstavi sâm, u svom punom sjaju. Corona je to shvatio doslovno pa je snimljen kako se potpuno gol pred ogledalom, onako patrikbejtmanovski divi svojoj fizionomiji, glancajući obrijane mošnje skupim losionom za tijelo. TV agent Lele Mora, u “Videokraciji” ponosni fašist u bijelom s vibrom glavnih likova iz Pasolinijevih “120 dana Sodome” / “Salò, or the 120 Days of Sodom” / “Salò o le 120 giornate di Sodoma” (1975), dvadesetak godina kasnije u “Paparazzi King” se pojavljuje kao starac na klupici u parku. Sa sjetom i ponosom se prisjeća dana kada je bio kralj noćnog života i kada je mogao ucjenjivati i seksualno zlostavljati mladiće željne uspjeha i reflektora.
Glavni protagonisti “Videokracije” više nisu na svojim tronovima, izgurani vihorom povijesti na nove pozicije od groblja do mirovine. Ali Fabrizio Corona ima razloga i 2026. biti nasmiješen u kadru. Ne samo da je još uvijek medijski aktivan, nego je ususret premijeri serijala brže-bolje stvorio još jedan nacionalni skandal, zlu (marketingu) ne trebalo: objavio je poruke koje ukazuju na to da je voditelj talijanskog “Big Brothera” od natjecatelja tražio seksualne usluge kao ulaznicu za sudjelovanje u showu.
U galeriji odbojnosti, ega, beskrupoloznosti i muljaže, zalomi se i koja iskrena emocija.
Ako je bio ljut kada je Charlie Sheen pokušao oprati svoje grijehe na Netflixu, Internet je u odsjaju Fabrizijevog ulja za kosu vidio uzroke svih svojih trauma pa je potpuno pobjesnio. Internet – a danas je to anonimno igralište kulta amatera zabavnije citirati nego recenzije s imenom i prezimenom – načelno je potpuno zgrožen ovim serijalom.
Razlog?
Nema sumnje da je Fabrizio Corona, čovjek koji je posvetio život tome da bude njegov suvereni arhitekt, plivajući kroz svoje najteže trenutke tako što ih pretvara u spektakl i teatar akcije, u osnovi narcisoidni sociopat neskriveno ponosan na sva svoja (ne)djela proizišla iz te neslužbene dijagnoze. Rezultat je, stoga, dokumentarni sadržaj u potpunosti manipuliran i dirigiran Coroninom karizmom i suverenom kontrolom prezentacije informacija, teatar spektakla i akcijska drama tablodnih života, istresanje prljavštine talijanske elite koju bilježi, koliko i proizvodi Fabrizio Corona, ujedno i glavni protagonist tog sadržaja. I kao da to nije dovoljno, taj glavni protagonist je u isto vrijeme i glavni negativac, koji se trudi osjećati kao pobjednik i onda kada gubi. A što je još gore, siguran je u to da je u isto uspio uvjeriti i vas!
Bilo bi lako da postoji protuteža, moralni kontrapunkt, pozitivac za kojeg bi valjalo navijati, ali kroz ovih pet epizoda većina je drugih likova manje-više užasna. Dok je Corona, što mu je na kraju krajeva uvijek bilo glavno oružje, u svom tom užasu barem šarmantan i rubno duhovit; svakako je maestralan pripovjedač, ali i neprikriveno odvratan u iskrenom divljenju vlastitim postignućima u kreaciji kaosa.
U galeriji odbojnosti, ega, beskrupoloznosti i muljaže, zalomi se i koja iskrena emocija. Nina Morić najbliže je poziciji pozativnog sidra, hrvatska manekenka koja je upravo zahvaljujući braku s Coronom postala jedna od najslavnijih osoba u Italiji. Ali i to je došlo s posljedicama u obliku teških emocionalnih ožiljaka.
Iako Fabrizio na trenutke pokazuje znakove žaljenja, teško je reći što je tu zapravo iskreno. Za većinu stvari on se nikome ne ispričava, nema tu iskupljenja i holivudskog dramaturškog luka – what you see is what you get pa ako očekujete veliku moralnu poruku, dobit ćete samo masnu šamarčinu. Ako to možete podnijeti, vrtuljak mediteranskog elitnog trasha/trasha elite uglavnom je zabavno gledanje. Ako znate čitati između redaka, može biti i poučan, ali sve to teško može potpuno zasjeniti činjenicu da je bolno razvučen, da se utapa u nepotrebnom zadržavanju na detaljima i da se sve to moglo zapakirati u dvije epizode.