Kad je neki bend na sceni već gotovo tri desetljeća, a i dalje plijeni pozornost publike, onda je jasno da zaslužuje i dokumentarni film koji će na neki način ilustrirati zašto je njihova prisutnost toliko bitna, odnosno razloge privlačnosti brojnim obožavateljima. Mogwai iz Glasgowa svakako je jedan od takvih bendova. Njihov eksperimentalni, uglavnom instrumentalni post-rock zvuk koji kombinira nježnost i nepatvorenu ljepotu melodija s često izrazito glasnim i razornim krešendima, zapisao ih je među najistaknutije predstavnike žanra. Filmski prvijenac fotografa Antonyja Crooka, “Mogwai: If the Stars Had a Sound” (2024), koji će danas u sklopu programa “Ljetno Art-kino” biti prikazan u Rijeci ispred kultnog kluba Palach, pokušava dočarati kvalitetu i snagu škotskog sastava u devedeset minuta, ali s polovičnim uspjehom.
Dokumentarac svoj naslov izvlači iz uvodne snimke monologa koja otvara prvu pjesmu “Yes! I Am a Long Way From Home” njihovog službenog debitantskog albuma “Mogwai Young Team” (“Kad bi zvijezde proizvodile zvuk, zvučale bi ovako”), i u trenucima kad glazbi benda prepušta glavnu riječ, Crookov uradak opravdava svoj naslov. Spomenuti album objavljen je krajem devedesetih kad su zarazne melodije britpop hitova jenjavale i otvorile prostor za drugačije zvučne krajobraze, golemih instrumentala kakve su pisali Mogwaijev frontmen Stuart Braithwaite i njegova ekipa. Oni koji su ih tih dana imali priliku slušati uživo, i danas tvrde da su moćnije koncerte rijetko doživljavali. Takvi obožavatelji ostali su im vjerni više od četvrt stoljeća, koji sigurno neće propustiti ni priliku za ponovni susret u rujnu ove godine, u zagrebačkoj Tvornici kulture.
Ipak, film o ovakvom bendu sigurno nije lako snimiti. Jedan od razloga za to vjerojatno leži u činjenici da je glazba Mogwaija često na neki način mistična i podložna interpretaciji slušatelja, a bend ne pruža nikakve smjernice po tom pitanju, jer uglavnom ne koristi stihove, dok imena kompozicija ne pomažu mnogo njihovom dešifriranju. Isto tako, članovi nikad ne guraju sebe u prvi plan, zadržavajući tako djelomičnu anonimnost koja podupire nedokučivost njihovog muzičkog izričaja. Tako i u filmu “Mogwai: If the Stars Had a Sound” oni sami ostaju u drugom planu, prepuštaju interpretaciju drugima.
Neki među sugovornicima daju doista vrijedne uvide, a među takvima se posebno ističe škotski pisac krimića Ian Rankin, koji govori o tome kako Mogwai utjelovljuje dihtomiju upisanu duboko u tamošnji kod (Edinburgh vs. Glasgow, Celtic vs. Rangers, highlands vs. lowlands itd.) i prenosi je u svoju glazbu, spajajući suprotne polove magneta kao što su tišina i buka, nježnost i agresivnost itd. Alex Kapranos, frontmen benda Franz Ferdinand, prisjeća se prvog nastupa koji je omogućio mladom i iznimno talentiranom Braithwaiteu, a drugi također dodaju poneku anegdotu ili pokušavaju opisati što Mogwai čini toliko specifičnim, s više ili manje uspjeha.
Mistika Mogwaija ostaje sačuvana – ako je to dobro za sam bend, pitanje je koliko je to dobro za dokumentarac o njemu.
Centralnu točku u filmu čini Mogwaijev predzadnji album “As the Love Continues”, sniman za vrijeme pandemije koronavirusa 2021. s producentom Daveom Fridmannom, koji je bio prisiljen raditi na daljinu. Isti se smatra jednim od najboljih kasnijih albuma benda, a za priču filma centralni je trenutak njegovo penjanje na sam vrh britanske ljestvice prodavanosti, prvi takav uspjeh za Mogwai, ali i općenito za sastav koji je ostao vjeran izrazito alternativnom izričaju svojih početaka. U tom smislu, inzistiranje na financijskoj uspješnosti na neki način u drugi plan stavlja umjetničku viziju koja njihovu glazbu čini jedinstvenom, a pogotovo kad je riječ o bendu koji se na svojim počecima gerilski reklamirao, lijepeći naljepnice tek s imenom njihovog albuma “Come On Die Young”, bez imena sastava, izdavača ili ičega drugog.
Za razliiku od toga, snimke benda u svirci, sastavljene često kao kolaž od nekoliko različitih izvedbi u raznim fazama karijere, odlične su i šteta je što ih nema više. Vjerojatno najbolji dio “Mogwai: If the Stars Had a Sound” predstavlja priča kako im je producent Arthur Baker predstavio židovsku molitvu “Avinu Malkeinu”, od koje će bend napraviti kolosalnu kompoziciju “My Father My King”, koja i dan danas zatvara koncerte Mogwaija, nekad čak i u trajanju od dvadeset i pet minuta. Izvedba ove pjesme u dokumentarcu doslovno ježi i govori više o snazi benda nego cijeli ostatak filma proveden u razgovorima ili završna montaža ispovijesti obožavatelja.
Budući da sam kroz karijeru pratio Mogwai i bio na nekim njihovim koncertima – aktualnim ovogodišnjim albumom nekako nisam bio impresioniran – nedavno sam pitao znalce među fanovima bih li trebao otići u Tvornicu ove jeseni. “Ako si ih ikad volio, znaš da to ne smiješ propustiti”, rekli su mi. Sličan odgovor dao bih i na pitanje treba li pogledati “Mogwai: If the Stars Had a Sound”. Svi oni koji vole ovaj bend svakako će naći mnogo razloga za uživanje u meandrirajućem kolažu Antonyja Crooka. Puno je teže reći što će od njega dobiti ljudi koji možda žele upoznati Mogwai, njegovu viziju i ljude koji u njemu stvaraju glazbu. Mistika Mogwaija ostaje sačuvana – ako je to dobro za sam bend, pitanje je koliko je to dobro za dokumentarac o njemu.
