Previranja na globalnom nivou mogu uzrokovati previđanje značaja lokalnih pokreta i tendencija, a koji reflektiraju simptome šire od onih lako providnih. Genocid u Palestini, ukrajinski rat, ekonomski i teritorijalni potresi u svim zakutcima, otkrivaju sistemsku grešku koju je sve teže ignorirati. Postjugoslavenski se prostor suočava s posljedicama korupcije, zatiranja prava i nemara struktura, a čiji je ishod sve češće fatalan. Tragedija u Novom Sadu, u studenom prošle godine, rezultirala je masovnom mobilizacijom, neposredno potaknutom studentskim blokadama pa i sveopćim štrajkovima, rezultatu solidarizacije građana. Ipak, koliko god se činilo da mediji o događanjima u našem kontekstu sustavno izvještavali, oni se osvrću tek na ključna zbivanja, skloni zanemariti načine organizacije i modele otpora studenata i građana.
Srećom, na ovogodišnjem je ZagrebDoxu, na samom otvorenju uz Slijepčevićev “Crveni tobogan” (Umjetnička organizacija Paradoks, 2025.), prikazan i film “Najglasnija tišina” (2025) Aleksandra Reljića, strukturiran oko jedne noći studentskog protesta u Novom Sadu, onoj novogodišnjoj, koji u jednu točku sažima ljutnju, tugovanje, otpor i iščekivanje prevrata. Prigodno je organiziran i panel na kojem su svoja iskustva uz redatelja prezentirali i studenti, ali i hrvatske studentske aktivistice, angažirane svojedobno, ili u aktualnim borbama. ZagrebDox se stoga svrstao uz onu liniju koja, u trenutku kad je reakcija nužna, odbija biti apolitična, kontrirajući politikama mnogo utjecajnijih festivala. Marginalizirati važnost samoodređenja u vrijeme snažnih polarizacija, u osnovi znači iskazivanje elitističkog prezira i pristajanje uz dominantu, ignorirajući činjenicu evidentnog urušavanja sistema o koji je oslonjena.
Kad govorimo o filmu poput “Najglasnije tišine”, nužno je produbiti kontekst, sve ako i pretpostavimo da publika nije odvojena od relevantnih informacijskih kanala. Samo ostvarenje funkcionira na nekoliko uporišta, a koja opisuju osnovne momente trenutnih dešavanja u Srbiji – tragedije i studentskog bunta, odnosno mnogo dubljih uzroka u vidu totalne kontrole nefunkcionalne vlasti, zainteresirane isključivo za vlastite interese. Aleksandar Reljić jest redatelj novinarske vokacije, koji u svim dosadašnjim filmovima inzistirao na društveno relevantnim temama, radilo se o suvremenim neuralgijama kakve su manipulacije tabloida i utjecaj na živote pogođenih (“Do daske”), adekvatnim reprezentacijama traumatične prošlosti (“Novosadsko sećanje”, “Mamula All Inclusive”), pa sve do suočavanju sa zločinima predaka (“Enkel”).
U novom filmu Reljić odustaje od reportažnog pristupa, prepustivši da se zbivanja odigravaju pred kamerom, dok se autorski utjecaj premješta na balansiranje snimljenog materijala organizacije i realizacije protesta – unutar čega kao promatrač iznalazi momente procesa vrijedne dokumentacije i za buduća vremena, odnosno totala koji studentsku borbu zaokružuju, otkrivajući razmjere postignute masovnosti. Iako blokadni princip znači odustajanje od definiranog vodstva i deindividualizaciju, ne bi li se pažnja pridala samom pokretu, “Najglasnija tišina” iznalazi nekoliko protagonista koji usmjeravaju fokus gledatelja. Ispostavit će se, našim vodičima u srž događanja, otkrivajući dio od pozadinskog planiranja i organizacije.
“Najglasnija tišina” prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja, stoga mu se značaj prirodno nadopunjava daljnjim diskurzivnim programima.
Gradacijom atmosfere dolazimo do središnje točke susreta građana na trgu obavijenog šutnjom, dok je probijaju zvukovi novogodišnjeg slavlja, kontrastirani prevladavajućoj tišini. Kao što je sugerirano naslovom, riječ je o odavanju počasti stradalim sugrađanima, nenasilnom otporu koji nadvladava sveprisutne oblike ušutkavanja, nasilja i manipulacije, inzistirajući na solidarnosti i poništavanju društvenih razlika. Tu naravno ostaje pitanje ideoloških i drugih baza konsolidacije kojoj svjedočimo, što je tema poticajnija od one na razini srpskog društva, a tiče se osmišljenog temelja artikulacije konkretnih ideja i tehnika društvene preobrazbe. No, takvi fenomeni nadilaze ambicije kratkometražnog filma, koji možda potiče misao u daljnjim smjerovima, ali se ciljano zaustavlja na stvarnoj akciji.
Ipak, studentski zahtjevi adresiraju stvarne probleme, proizašli iz svojevrsne platforme na koju se ostali društveni segmenti mogu priključivati, izražavajući ne samo solidarnost, nego implementirajući iznađene metode na daljnja polja. Direktna demokracija kao oblik političkog djelovanja, već je na filmskom nivou inspirativna, sjetimo se samo “Blokade” (Factum / Restart; 2012.) Igora Bezinovića, nastale u vrijeme zagrebačkih studentskih prosvjeda 2009. godine. Oba su filma bitan uvid u iskušane alternative pritisaka na vladajuće strukture, kao i pokazatelji razlika u studentskim pokretima ovisnim o kontekstu vremena, ambicijama i uzrocima. U “Najglasnijoj tišini” se na marginama nazire okupacija fakulteta, radne grupe i način provođenja vremena u uvjetima totalne podređenosti cilju, no redatelj, za razliku od Bezinovića, nema pristup studentskim plenumima ili unutrašnjoj strukturi. Razloge su odgonetnuli studenti na panelu u Zagrebu, a dijelom se tiču zaštite od infiltracije skupina bliskih vlasti. Stoga nam film saznanja nudi posredno, a slika se nadopunjava aktivnim povezivanjem s poznatim činjenicama, pretpostavkama i kontekstualizacijom na temelju dostupnih informacija.
“Najglasnija tišina” prije svega jest dokument vremena, crtica na razmeđu potrebe za reakcijom i valorizacije zatečenih ideja, stoga mu se značaj prirodno nadopunjava daljnjim diskurzivnim programima. Ipak, govoreći o generalnoj populaciji, šteta je što ne poseže dublje u posredovanje alata iskoristivih za samoorganizaciju, kakva se trenutno događa gotovo spontano. Bio bi to tada primjer sasvim egzaktnog korištenja filma kao sredstva političke borbe.
