Nakon velike prosvjedne akcije organizirane od strane studenata Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu zbog još jednog u nizu incidenata neprimjerenog i nasilničkog ponašanja profesora i sustavnog zlostavljanja studentica i studenata Fakulteta, u javnosti se napokon aktivno počelo pričati o dugotrajnoj krizi obrazovanja na umjetničkim akademijama. Karla Jelić, jedna od organizatorica prosvjeda na Akademiji dramske umjetnosti 2023. godine, čiji je direktni povod, ali ne i sveopći uzrok, bila odluka vraćanja na posao profesora Ozrena Prohića nakon javno objavljene snimke verbalnog uznemiravanja i vrijeđanja studentice na nastavi.
Kako redateljica jasno iskazuje u svom dokumentarnom filmu “I tako još jedna” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2025.), takva nedolična ponašanja i ispadi bijesa već su odavno smatrani normalnim stanjem stvari, odnosno dijelom umjetničkog žara i strasti koji se očito u umjetničkom obrazovanju smatra prihvatljivim. Iako su mnoge generacije prije šutjele te se za veliku većinu sličnih ili gorih primjera ne zna, one nove, počevši sa Karlinom, rekle su – dosta. No, premda je snimka vrijeđanja i omalovažavanja studentice bila u medijskom fokusu konkretnog prosvjeda, u pozadini cjelokupne priče nalazi se izrazito neugodno i, kako kaže studentica i glavna protagonistica filma Vida, traumatično iskustvo proživljenog seksualno neprimjerenog ponašanja.
U pola sata ovog dokumentarnog djela, gledatelj dobiva opći i kratki, no ne i manje vrijedan uvid u, kako ogromne sistemske propuste od strane visoko obrazovnog sustava po pitanju zlostavljanja studenata/ica, tako i osobne dojmove, traumu i cjelokupnu pozadinu izvanjskog škandala (često korišten izraz na nastavi od strane navedenog profesora). Počevši s klasično dokumentarističkim snimkama prosvjeda koje na snažan i angažirani način predstavljaju stanje na terenu i impresivnu samoorganizaciju studenata u koordinaciji prosvjeda, film se postepeno odmiče od navedenog pristupa i zalazi u manje vidljive aspekte iza akcije, poput planiranja strategije daljnjeg djelovanja, osmišljavanja slogana i dostavljanja konkretnih zahtjeva Vijeću Akademije. Od navedenih snažnih scena koordinacije, solidarnosti i međusobne potpore, Jelić napušta već započetu narativnu liniju koju obilježava snažan aktivistički pristup temi, te se okreće direktnom portretiranju svoje kolegice Vide koja je proživjela verbalno zlostavljanje i iznimno neugodna iskustva seksualne naravi u kontekstu Akademije.
Kombinirajući i spajajući različite tehnike portretiranja, intervjuiranja, opservacije i reportaže, Jelić pokušava stvoriti zaokruženu sliku konkretnog događaja i opće situacije na Akademiji te ih staviti u međusobnu komunikaciju. Iako je ova početna premisa smislena, kako s filmske, tako i sa strane razumijevanja kauzalnosti sistemskih propusta na živote pojedinaca, “I tako još jedna” donekle ostavlja dojam autorske nesigurnosti i manjka direktne konfrontacije s tematskom suštinom. Kulminacija navedenih događaja dogodila se upravo na prosvjedu, koji je bio iznimno popraćen u javnosti, pa i od strane bivših studenata Akademije dramske umjetnosti. Nažalost, sami prosvjed i aktivistički predznak cjelokupne kampanje pao je u drugi plan, inzistirajući na nedovoljno filmski razrađenim i koherentnim prikazima Vide koja je prikazana u izolirajućem kontekstu vlastitog stana i pripreme za selidbu.
Iako je najvjerojatnije u pitanju nesnalaženje u definiranju snažnijeg autorskog izričaja, za buduće filmske projekte ovakvog društveno-politički relevantnog karaktera, nužno je jasnije, angažiranije i politički osvještenije pristupiti temi.
Iako je jasno da nije u pitanju puki bijeg od proživljenog iskustva već odlazak u drugu državu radi nastavka studija, odabrani kraj filma niti motivira niti poziva na ustrajanje i nastavak borbe za boljitak obrazovnog sustava i cjelokupne osviještenosti o prisustvu nasilja u obrazovanju, a početni entuzijazam, strastvenost i želja za promjenom ne postaju materijalizirani u filmski medij. Drugim riječima, borba za ideju da se svaki neprimjereni potez sankcionira, rasplinula se i pogubila u apolitičnim monolozima, stiliziranim kadrovima Vidinog stana i procesa selidbe. Iako je razlog iza redateljičine odluke prikaza stana glavne protagonistice jasan, budući da se upravo u njemu odvila sporna zabava na kojoj se profesor izrazito neprimjereno ponašao, nagli i filmski nelogičan prijelaz sa snažnog prikaza direktne studentske borbe na zatvoreni i društveno izolirajući portret, poništio je snažan aktivistički predznak filma. Dapače, u inzistiranju na portretiranju jednog slučaja, krije se realna opasnost od zapadanja u relativizaciju cjelokupnog društvenog problema, i to ne od strane redateljice već potencijalne publike.
Budući da je odabrana tema, pogotovo iz autoričine pozicije koja je bila direktno uključena u organizaciju samog prosvjeda, izuzetno bitna, a možda i jedna od najrelevantnijih studentskih akcija unazad nekoliko godina, ovaj film je važan utoliko što informira o postojanju jedne takve inicijative. No, problem je upravo u tome – film informira o organizaciji studentskih akcija, a ne prikazuje, preispituje i kontekstualizira dubinsku pozadinu ovakvog pokreta, poput snažne studentske samoorganizacije, brojnih reakcija javnosti te otpora prema studentskim zahtjevima od strane akademskog establišmenta s kojim su se susreli i na koje se osvrću u filmu. Nekoherentnim i površnim prikazivanjem ovako društveno bitnog događaja, ostavlja dojam ili namjernog izbjegavanja suočavanja sa suštinom teme ili nepronalaženja adekvatnog filmskog jezika za isto. Iako je najvjerojatnije u pitanju nesnalaženje u definiranju snažnijeg autorskog izričaja, za buduće filmske projekte ovakvog društveno-politički relevantnog karaktera, nužno je jasnije, angažiranije i politički osvještenije pristupiti temi.
