Iako je na ovogodišnjoj, 97. svečanosti dodjele Oscara, nagrade Američke akademije umjetnosti i znanosti pokretnih slika, održanoj 2. ožujka u dvorani Dolby Theatre u Hollywoodu, uočljivo manjkalo uobičajenih šala i komentara vezanih uz politiku i političare, većina izabranih filmova, nominiranih u bilo kojoj kategoriji, nosila je snažan pečat društveno-političkog angažmana, bilo otvorenog, bilo prigušeno, no ne i nezamjetno utkanog u cjelinu. Kad je riječ o dokumentarnom filmu, u cjelovečernjoj kategoriji svih se pet izričito bavi političkim previranjima, a nagrađen je u tom smislu najizravniji, najžešći, najzapaljiviji i najaktualniji, “Jedina zemlja” / “No Other Land” (2024) Basela Adre, Yuvala Abrahama, Rachel Szor i Hamdana Ballala, usmjeren na nemilosrdno izraelsko protjerivanje Palestinaca iz njihovih domova i s njihove zemlje.
Među pet djela nominiranih u kategoriji kratkog dokumentarnog filma, društveno (-političkim) zlima bave se tri. “Death By Numbers” (2024) Kim A. Snyder ubojstvima u srednjoj školi Marjorie Stoneman Douglas u Parklandu u Floridi 2018., gdje je devetnaestogodišnjak vatrenim oružjem ubio sedamnaest osoba i ranio još toliko; “I Am Ready, Warden” (2024) Smiriti Mundhre iznosi priču o osuđeniku na smrt pogubljenom 2022. u teksaškoj kaznionici Huntsville; “Incident” (2023) Billa Morrisona prikazuje neopravdano policijsko ubojstvo crnoputog brijača u Chicagu 2018. g. Tema druga dva filma su glazba i glazbenice: japanska (jedini neamerički među nominiranima) “Instruments of a Beating Heart” (2024) Eme Ryan Yamazaki bilježi glazbene poduke prvašima u tokijskoj osnovnoj školi, a “Jedina djevojka u orkestru” / “The Only Girl in the Orchestra” (2023) Molly O’Brien, koji je i osvojio zlaćani kipić, portretira njujoršku kontrabasisticu Orin O’Brien.
Gledajući iz tematskog kuta, ovdje su glasači, dakle, odlučili nagraditi slikopis koji zrači poticajnom ugodom i pozitivnim pogledom na život i svijet oko nas, djelo što u tom smislu gudi, kako se kaže, lakšim notama, premda je protagonistica glazbenica klasičnog repertoara, a cjelina, dakako, napučena onime što nazivamo ozbiljnom glazbom. “Jedina djevojka u orkestru” skicozni je pogled u život i djelo Orin O’Brien (1935), u vrijeme snimanja filma osamdesetsedmogodišnjakinje s pedesetipetgodišnjim stažom u Njujorškoj filharmoniji, u koju ju je 1966. pozvao Leonard Bernstein. Iako je članica rečene Filharmonije od 1922. do 1932. bila i harfistica Steffy Goldner, mediji su se drugom polovicom 1960-ih – u tom vremenu što je na glasu kao doba ostvarivanja velikih društvenih i individualnih sloboda, i to u SAD-u, štoviše u samom veleurbanom New Yorku (!) – podosta uzbudili oko činjenice da u Njujorškoj filharmoniji svira, zamislite, žena, pri čemu su učestalo, netočno, navodili da je riječ o prvoj ženi angažiranoj u tom orkestru.
Dojam je da je nećakinja filmskim izborima dočarala tetin duh te da je, osim glasača Akademije i gledatelja, portretom zadovoljna i protagonistica…
Iako nije bila prva, dugo je bila jedina te je time stekla određenu slavu. Gospođi O’Brien, kako tvrdi, a po svemu što vidimo nije joj teško povjerovati, do slave ni isticanja nije (bilo) ni najmanje stalo. Upravo suprotno. Osim zbog duboke ljubavi prema glazbi, za kontrabas se opredijelila upravo zato što je riječ o glazbalu iz pozadine, onome na kojemu se ne izvode solističke točke i kojem je orkestralni smještaj u zaleđu, a upravo je to bio jedan od važnih razloga zbog kojih je nastojala postati članicom velikog orkestra. Nevidljiva, ali važna. Potpora. Rano je, veli, spoznala da uvijek želi biti metaforička druga violina kako profesionalno, tako i privatno, među inime i zato što je kao kći razmjerno poznatih glumaca, Georgea O’Briena i Marguerite Churchill, već kao dijete shvatila koliko neispunjena žudnja za slavom može sneveseliti. Ostvarivši san o drugoj violini, kontrabasistica Orin O’Brien provela je sretan život, smatra, a takvom se i doima.
Sve ćemo to, u živom ritmu, no bez brzanja, saznati u dražesnom, vibrantnom filmu koji potpisuje njezina nećakinja Molly O’Brien, rjeđe redateljica, češće producentica (dobitnica Emmyja 2001.), koja tetu oslikava s milinom i ljubavlju, no ne patetično sentimentalno ni sladunjavo, znalački, čini se, prilagođavajući izvedbeni stil njezinu karakteru i svjetonazoru. “Jedina djevojka u orkestru” žubori vedro i tečno, arhivski i novosnimljeni materijali sljubljuju se i dopunjuju skladno i smisleno, naoko opušteno, ali posve precizno, nenametljivom zavodljivošću slaveći životni elan osobe zadovoljne sobom, vitalne glazbenice treće dobi koja stupa u mirovinu, ali se ne povlači iz svijeta, već i nadalje, predano i srčano podučava mlade. Film istovremeno slavi i glazbu koja je neodvojiv dio junakinje, osobito dionice u kojima se itekako dobro čuje inače zatomljeni kontrabas, a snimajući ga iz kutova koji naglašavaju njegovu fotogeničnost, fizičku ljepotu, snagu i suptilnost, slavi i samo glazbalo koje se, unatoč vizualnoj atraktivnosti, svojom okomitošću i glomaznošću opire jednostavnom smještaju u pretežno vodoravan filmski format.
Dojam je da je nećakinja filmskim izborima dočarala tetin duh te da je, osim glasača Akademije i gledatelja, portretom zadovoljna i protagonistica, utoliko više što je, iako neizostavno u prvom planu, ocrtana i onime što joj se čitavoga života pri srcu i duši, glazbom i njezinim voljenim glazbalom.