U povijesno-političkim kompleksnim i nabijenim prostorima, pojam (urbanog) centra i njegove periferije postaje zamagljena ideja najčešće obilježena elitističkim nabojem. Inkluzija, odnosno ekskluzija tog naizgled vječnog i nepromjenjivog pojma centra kroz povijest je bivao shvaćen, gledan i obilježen često radikalno drugačije nego u suvremenosti. Lica i naličja grada, s njegovim urbanističkim disanjem, odnosno širenjem i mijenjanjem, neprestano nadograđuje postojeća značenja. U Dokukinu KIC je 11. veljače u sklopu novog filmskog ciklusa “Gradske priče” prikazan film “Prazni centar” / “Empty Centre” / “Die leere Mitte”(1998), uz online razgovor s autoricom Hito Steyerl. Ona u filmu propituje što, kako, kada i za koga specifični dijelovi prostora nose osobno i/ili kolektivno značenje, dok se istovremeno opušta u dubinsku analizu berlinske povijesti tijekom više stoljeća njegovog postojanja.
Od osamnaestostoljetne Prusije i dinamičkog urbanističkog planiranja i izgradnje nekih od berlinskih landmarka u suvremenosti, poput Brandenburških vrata i nekolicine sadašnjih najužih berlinskih kvartova, pa sve do protestnih skvotova nastalih u pobuni protiv stihijske izgradnje betonsko-staklenih zdanja najvećih svjetskih korporacija, Steyerl prikazuje Berlin onakvim kakav jest, kakav je bio, te sve mogućnosti njegova budućeg postojanja. Melting pot različitih kultura i nacija, Berlin je sadržavao, kao četvrti najveći grad u Europi već koncem 17.stoljeća, mnoge povijesne slojeve zabilježene utkane u sami prostor i vizuru grada. Nekadašnji bivši centri pretvarali su se u ruševine nekog prošlog doba, dok su se novosagrađeni kvartovi danas pretvorili u žile kucavice ovog višemilijunskog grada. Konstantne ne postoje, a jedino što je nepromjenjivo je promjena sama, pogotovo u kontekstu gradskog života. Upravo je navedena promjenjivost, slojevitost, nepredvidljivost i nezaustavljiva dinamičnost mjesta ubrzane izmjene i razmjene ljudskih iskustava, baš poput Berlina, centralna točka filmskog promišljanja Hito Steyerl.
Iako prisutnost same povijesne linearnosti nije u potpunosti izostala u razvoju dramaturgije, slijed događaja u cjelini ne predstavlja relevantnu komponentu u cjelokupnom sagledavanju, razumijevanju niti percepciji filma čija je poetika esejistička. Dakle, lišena strogog praćenja povijesnih događaja. No, autorica ne negira vrijeme i vremenski razvoj kao izuzetno bitan faktor u percepciji grada kao političkog, socijalnog i kulturnog prostora. Bilo u prikazu berlinskih skvotova ili u pronalaženju materijalnih tragova različitih nestalih država, carstava i republika u skrivenim kutovima grada, Steyerl upućuje gledatelja na važnost poznavanja povijesnih činjenica i godina. Ipak, već u sljedećim scenama, redateljica radi radikalan kontrapunkt linearnoj naraciji gradske povijesti pa tako pristupa njegovom ukupnom mozaiku iz pozicije aktivnog i politički osviještenog promatrača koji se ne liši stupiti u direktni kontakt s njegovim stanovnicima. Tijekom klasično dokumentaristički snimanog politički nabijenog događaja, poput antifašističkih prosvjeda i neonacističkih okupljanja, Steyerl ne izostavlja kontekstualizirati prikazane događaje, čiji korijeni najčešće proizlaze iz već dugotrajne pozadine diskriminacijskih praksi i ipak duboko podijeljenog društva, unatoč globalnoj percepciji Njemačke kao pozitivnog primjera suočavanja s teškim naslijeđem Drugog svjetskog rata..
Pored navedenog direktnog i snažnog dokumentarističkog pristupa, Steyerl kontekstualizira aktualne društvene situacije eksperimentalnim i poetskim preklapanjima različitih slika i snimaka, odnosno stapanjem jedne u drugu, čime se potiče preispitivanje, pa i potpunu negaciju vremenskih granica i linearnosti. Navedenom stilskom odlukom, povijest i sadašnjost grada u filmu postaju fluidne i upitne kategorije, često sugerirajući međusobnu isprepletenost, tvoreći novu društveno-političku realnost. Zanimljivu vremensku, ali i društveno-političku dimenziju ostvaruje autoričina odluka ekstenzivnog korištenja arhivskih snimaka i fotografija Berlina iz različitih doba njegove turbulentne i slojevite povijesti. Ne oslanjajući se isključivo na, iako vrlo upečatljive i vješto snimljene scene grada, ondašnjih prosvjeda i interakcije s građanima, upotrijebivši različite arhivske fotografije, Steyerl gledatelja direktno suočava sa začudnom prirodnom vremena i povijesti koja se u mnogobrojnim slučajevima pokazala vrlom krhkom i u svakom trenutku spremnom za povratak na najradikalnije oblike diskriminacije, fašizma, netolerancije i kršenja osnovnih ljudskih prava.
Također, zanimljiv, no vrlo suptilni moment u filmu Steyerlino je aktivno sudjelovanje na brojnim prosvjedima u Berlinu, no ne samo kao zainteresirana građanka, filmašica i snimateljica. U mnoštvu prosvjednika, autorica se uglavnom okružila i filmski fokusirala na portretiranje i intervjuiranje migrantske populacije, još preciznije, stanovnike (studente, radnike i građane) ponajviše iz Kine i Japana, što je dodatno sugeriralo i ojačalo njezinu autorsku poziciju kao stanovnicu Berlina i rođene Njemice, no i s japanskim korijenima.
Pojmovi centra, periferije, granica i zidova, kao i grada kao živog organizma, u fokusu su filma “Prazni centar”. Živopisnim, slojevitim i hibridnim filmskim pristupima i tehnikama, Hito Steyerl pruža inovativan uvid u cjelokupnu kompleksnost grada kao mjesta zajedničkog života, dok istovremeno upućuje na važnost političke, socijalne te povijesne osviještenosti.