Na samom kraju odjavnice srpsko-bosanskohercegovačko-hrvatskog filma snimljenog u Brazilu, “Izbor za Miss zatvora” (Novi Film – BiH / Novi Film – Srbija / Provid; 2024.) bosanskohercegovačkog filmaša međunarodne karijere Srđana Šarenca, čitamo da je projekt prvu potporu, onu njemačkog Programa Nipkow (Nipkow Programm), dobio još daleke 2012. Iako u današnje kinematografsko doba obilježeno nerijetko neizbježnim procesom pretprodukcijskog putovanja budućeg slikopisa kroz tucete postaja pitcheva, radionica, razvoja, savjetničkih dorada i inoga nije naročito neobično da od prvih izvana ovjerenih kreativnih koraka do premijere filma prođu puste godine, ovdje ćemo se možda ipak pomalo začuditi. Jer očito je da je “Izbor za Miss zatvora” snimljen na jednoj, ograničenoj lokaciji i gotovo sigurno u podosta kratkom vremenskom roku, a ne prikazuje ništa odveć spektakularno niti se služi kakvim složenim tehničkim mogućnostima, dakle ne čini se da je u organizacijskom i izvedbenom smislu bio osobito zahtjevan i skup.
Mjesto radnje brazilski je gradić Pirajui, nastanjen, obavještava nas uvodni tekst, s 25 tisuća žitelja i 4500 zatvorenika u tri zatvora. Jedan od njih je ženski, a 98 posto zatvorenica kaznu služi zbog krijumčarenja narkotika. U toj Ženskoj kaznionici Pirajui (Penitenciaria Feminina de Pirajui) Šarenčeva je ekipa popratila razmjerno kratko razdoblje priprema i održavanja događaja iz naslova, izbora za Miss. Miss proljeća, koje u Brazilu počinje u rujnu.
U pratećim razgovorima s autorom doznat ćemo što se toliko oteglo u realizaciji – posrijedi ponajprije bijahu nevolje kao što su ishodovanje dozvola za snimanje, odbijenice raznih zatvora u raznim državama, otpuštanja ili premještanja zatvorenica s kojima je snimanje dogovoreno i tomu slično, dok samo filmovanje, jednom utanačeno, doista nije trajalo dugo, iako su obvezne mjere sigurnosti podosta otežavale rad.
Ostvarenje, očekivano, daje određenu sliku života iza rešetaka u to vrijeme i na tom mjestu, a ponajviše je usmjereno na pet zatvorenica koje se natječu u tri kategorije – Miss proljeća, Veličina plus i Mister. To su Angel, Joyce, Sueli, Fernanda i Anne, a svaka od njih ispričat će nam dio svoje osobne priče, odnosno o tomu što ih je i kako dovelo iza rešetaka, a i uopće na životnu stranputicu. Rečene ispovijedi, povjeravanja, storije izgovorene izravno u kameru, preplitat će se sa crticama iz uzničkog svagdana i s pripremama za natjecanje u ljepoti koje se doima kvalitetno organiziranim, bez pretjerane pompe, ali uz prikladnu mjeru blještavila i igre. S obzirom na to da zatvorenice uobičajeno nose samo bijele majice i bež hlače, već samo preodijevanje u drugu odjeću, kamoli u sjajnu haljinu ili po mjeri krojeno odijelo, razbija monotoniju u pozitivnom smjeru i čini ogromnu razliku. Sama priredba nije osmišljena tek kao puka zabava ili sajam taštine, već kao čin vraćanja samopoštovanja i korak u smjeru resocijalizacije, pojašnjava ravnateljica zatvora Graziella Fernanda Costa, koja ostavlja dojam brižne voditeljice ustanove.
Ostvarenje, očekivano, daje određenu sliku života iza rešetaka u to vrijeme i na tom mjestu, a ponajviše je usmjereno na pet zatvorenica koje se natječu u tri kategorije…
Rečene zatočenice o sebi će govoriti i predstavljati se mahom povišenih osjećaja i s prirođenim poćutom za dramatiziranje, bilo prigušeno, bilo naglašeno, bilo prikriveno, bilo otvoreno. Bilo da ne skrivaju svoja zločinstva koja počiniše jer im se tako htjelo, bilo da vlastitu krivnju svode na malecko, govoreći o sebi kao žrtvama nepovoljnih okolnosti, sve će one na svoj način nastojati zavesti, privoljeti publiku da povjeruje u njihovu iskrenost. Možda stvarnu, možda hinjenu, možda fantaziranu – a moguće dvojbe koje bude u slušatelja i gledatelja oko toga što jest, a što nije istina, kao da su najintrigantniji čimbenik cjeline. Iako donekle zasijeca u navedeno izazovno područje maglenog združivanja opsjene i zbilje, “Izbor za Miss zatvora” čini to unekoliko neodlučno, ne dosežući efekt nesigurnosti kakvom smo imali prigodu svjedočiti u ponešto drugih dokumentarnih filmova približnog profila, primjerice u seriji “Osuđeni na smrt” / “On Death Row” (2012-13) Wernera Herzoga čiji mentalno neuhvatljivi protagonisti – doduše, po svemu sudeći znatno opakiji zločinci, vjerojatno i znatno složenijih psihoprofila – pozivaju na povlačenje fraze lede krv u žilama.
Obuhvaćajući prijave, pripreme i natjecanje za Miss, Šarenčev je film položen na razmjerno pouzdanu i prepoznatljivu dramaturšku osnovu koja sama po sebi vodi do neizbježne kulminacije. No bilo autorovom nakanom, bilo mimo nje, razvoj događaja na tom planu, kao ni polufinalni i finalni nastupi, pa ni završni rezultati izbora ne donose veće napetosti ni uzbuđenja, a svojevrsna nota sretnoga svršetka u odjavnici koja nas obavještava o tomu da su gotovo sve protagonistice izišle na slobodu i sugerira da ondje ispunjavaju zatvorske želje o boljem životu, zvuči pomalo iznuđeno i tek umjereno uvjerljivo.