Suočavanje s prošlošću i pokušaj dosezanja točke njena razotkrivanja ne bi li se osvijestile implikacije po društvo danas, suštinski su ciljevi filmova posvećenih osjetljivim temama. Osobito je to izraženo u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, uvjetovanoj razornim događanjima devedesetih, ali i politikama koje zbog osobnih interesa do danas egzistiraju na podjelama. U regionalnim dokumentarnim filmovima od samih ratnih početka nailazimo na pristup traumi kroz umjetnički samosvjesne estetske koncepte. U opkoljenom je Sarajevu snimljen niz filmova kao izraz otpora stanovnika, koji ostaju svjedočanstvo života u nemogućim uvjetima. Jedan od prvih, “Palio sam noge” (1993) Srđana Vuletića, filmski je dokument nestajanja grada, ali i samonikle solidarnosti. Poslijeratni pokušaj normalizacije i društvene konsolidacije, također iziskuje odgovor na svim poljima, uključujući stvaralaštvo. Život u limbu ljudi posvećenih traganju za nestalima, staloženo je još 2000. obradila Jasmila Žbanić u filmu “Crvene gumene čizme” (2000), čije inserte Aida Hadžimusić umeće u tematski srodan “Daidžin prsten” (2024), prikazan u posebnom programu ovogodišnjeg AJB DOC-a.
Razlika u pristupu dijelom proizlazi iz velikog vremenskog raspona nastajanja dva filma, što Hadžimusić olakšava racionalno sagledavanje i potrebnu distancu, ali i upućuje na monstruoznost (zaključit ćemo iz filma politički instruiranu) sustavnog negiranja i odbacivanja odgovornosti, osujećivanja mogućnosti konačnog nadilaženja ratne traume i njena preobraženja u produktivno historijsko pamćenje.
Upravo je potonje redateljičin cilj na intimnom i društvenom nivou, institucije nisu te na koje se može osloniti, nevezano radilo se pokušaju osiguranja prostora za razgovor ili mnogo konkretnije, pronalaženje posmrtnih ostataka njena naslovljenog ujaka (daidže). Vremenska distanca neizravnoj sudionici obiteljske tragedije olakšava navođenje procesa snimanja i razvoj priče, dok postavljanje njenog lika u središte znači da se više ne radi o žrtvi kojoj trauma priječi samosvjesno suočavanje, ne samo s izvršiteljima, već i društvenim strukturama, čitavim skupinama neizravnih svjedoka zapalih u nacionalističku mitomaniju, demonstrirajući raspolovljenost vlastitih ličnosti. Hadžimusić pak razumije konotacije poduzetog pothvata po društvo u kojem živi, a čijim prokazivanjem nastoji artikulirati nebrojene stranputice. Otpor je naravno posvemašan, a ona sama optuživana za zle (?) namjere i nacionalnu netrpeljivost. Redateljica je dovoljno filmična i jaka ličnost da bude nositeljica filma, bez da se neproduktivno postavlja u prvi plan. Preuzima ulogu vodiča u istraživanju osobne obiteljske priče, ali i direktno u tamu suvremenog bosanskog društva, čije su podjele tek nevješto prikrivane.
“Daidžin prsten” je narativno koncipiran oko pokušaja rekonstrukcije života Abdurahmana Filipovića zvanog Braco, sve do ubojstva u sklopu etničkih čišćenja u Bosni, na području Kalinovika, prigodno rodnom mjestu Ratka Mladića, suvremenog heroja lokalnog stanovništva. Na ulazu u mjesto dočekat će nas spomenik dotičnom, pri čemu njegova karikaturalnosti možda promiče postavljačima, ali je vanjski znak moralne nakarade u koju su uronjeni njegovi obožavatelji. Uostalom, estetika spomenika svim ratnim vođama zemalja bivše Jugoslavije namjerniku otkriva dosta o njihovu statusu, a odbojnost i prezir skoro su nesvjesno u njih upisani.
“Daidžin prsten” u suštini je jednostavno konstruiran film, koji tendira promjeni prevladavajućih vrijednosnih sustava, rekonstrukciji života, prije nego smrti…
Probirući po obiteljskim memorabilijama i rekonstruirajući sadržaj fotografija, redateljica film koncipira oko sjećanja Bracinih bliskih ljudi, ali i nekadašnjih poznanika iz Kalinovika, mjesta u kojem je živio, radio i ubijen, koji će se uvijek iznova zaplitati u nostalgična prisjećanja, netom prije negacije zločina. Paralelno s intimnom linijom, a koja se izdiže iz žalovanja prema posredovanju vrijednosti prepoznatih u Bracinom životu, razvija se ona društvene problematike – činjenica da bez preuzimanja odgovornosti, nadvladavanja relativizacije i mitologizacije zločinaca nema smislene budućnosti niti suživota. I trideset godina kasnije naizgled racionalni zahtjev ostaje u domeni utopije, da bi svaki poduzeti razgovor završio u rehabilitaciji osuđenih kriminalaca, uz iznošenje naivnih argumenata, prokazujući svu surovost društava i ogrezlost u primitivni nacionalizam – rezultat politika nezainteresiranih za osiguranje preduvjeta sveobuhvatnog društvenog razvoja. Izuzetak je posljednja sugovornica, Bracina nekadašnja kolegica u lokalnom domu zdravlja, čiji se stav ne zasniva na djetinjim dihotomijama, već direktno poziva na priznavanje krivnje, kao i konstataciju da u ratnom stanju nitko ne ostaje postrance. Feministički se odgovor na sustavnu ignoranciju sam nameće, kao i nužnost prepoznavanja patrijarhalnih struktura, šovinističkih opresija i na tom temelju izraslih politika divljeg kapitalizma kao stvarnog uzroka zatečenog stanja.
“Daidžin prsten” u suštini je jednostavno konstruiran film, koji tendira promjeni prevladavajućih vrijednosnih sustava, rekonstrukciji života, prije nego smrti, kao i preobrazbi filma u sredstvo održavanja memorije i prenošenja povijesnog sjećanja. Iako filmskim sredstvima ne čini pomake koji bi formalno odražavali utkane progresivne ideje, već redateljičino neodstupanje pred arogantnim pojedincima, koji nevješto prikrivaju vlastitu intelektualnu i moralnu nedostatnost, film čini vrijednim gledanja, posebno, što samom Festivalu i jest cilj, primjeren publici različitih profila. O poznatom progovara iz nove perspektive, legitimirajući važnost borbe i neposustajanja pred omalovažavajućim strukturama, čija prevlast ne mora biti apsolutna.