Nekoliko je recentnih dokumentaraca podudarnih na tematskoj razini, a dijelom i u korištenim postupcima, na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu tvorilo svojevrsnu programsku nišu orijentiranu na razlamanje obiteljskih dinamika, položaj autora/ice u odnosu prema protagonistima, kao i pitanja informiranog sudioništva u snimateljskim pothvatima. Onaj tko uzima kameru u ruke uvijek je u nezahvalnoj situaciji – s jedne je strane vođen umjetničkom ambicijom u dosezanju estetskih pretpostavki, s druge pritisnut odgovornošću prema snimanim subjektima, sve ako se oni samo povremeno pojavljuju ispred kamere. Najzapaženiji intimističko-obiteljski film “Naša djeca” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa, proglašen najboljim na Liburniji, a na Puli nagrađen za režiju, prati susrete i razmimoilaženja redateljeve obitelji, pri čemu ne preza od prezentiranja trzavica, s kojima se publika većinski može poistovjetiti. Dijelom iz slične perspektive, no s fokusom na obiteljsku ostavštinu – u smislu intelektualnih postignuća i emocionalnog tereta pripadnog ženskoj obiteljskoj liniji, donosi Vladimira Spindler u filmu “Geni moje djece” (Zagreb film, 2024.).
Već naslov određuje smjer poduzetih filmskih propitivanja – vjerojatnost da će autoričina djeca ponoviti postupke kao i niz članica obitelji. Suprotno sugestiji, za odgovorom traga vodeći se idejom naučenog ponašanja, prije no urođenih predispozicija, konkretnom društvenom sredinom koja utječe na oblikovanje specifičnih svjetonazora i obrazaca. Navedena je problematika predmet predmet analize i razgovora sudionica, redom žena čije djelovanje opisujemo pojmom jake, javne ličnosti snažne kreativne ekspresije. Krug doduše prekida najmlađa Maša, uvidjevši problematičnost životnih izbora pretkinja, koje rezultiraju čak i izoliranošću.
Za razliku od Kolbasa kojem kamera postaje neodvojiv suputnik, bilježeći sva zbivanja i montirajući ih u dinamičnu cjelinu koja spaja različite vremenske periode da bi osobne dileme ogolila, Spindler nastupa režijski skučenije – pomno pripremivši situaciju snimanja. Film je strukturiran oko intervjua s nekoliko posljednjih članica obitelji poteklih od feministice i spisateljice Zofke Kveder (što urednike Hrvatskog biografskog leksikona nije spriječilo da njena biografija počne citatom: “Supruga liječnika, književnika i publicista”…), preko u javnosti možda najpoznatije Sunčane Šrkinjarić, do protagonistica filma – koreografkinje i plesne pedagoginje Tihane Škrinjarić, dječje spisateljice Sanje Pilić, odnosno redateljice i fotografkinje Vladimire Spindler i njene kćeri Maše. Svakoj postavlja pripremljena pitanja, ne bi li se rekonstruirali sukobi, zamjeranja, potisnute reakcije, međutim, zahvaljujući njihovoj samosvijesti, inteligenciji i razumijevanju pozicije svake ponaosob, rezultat neće biti zamjeranja i ljutnja, već prihvaćanje tuđih odluka kao sastavnog dijela života.
Film funkcionira kao studija obiteljskih odnosa, ali ima ambiciju zamahnuti šire prema njihovim društvenim uvjetovanjima.
Iako se na prvi pogled opisani postav može činiti klasičnim, čak i neinventivnim, autoironija, cinični osvrti na prošlost, empatija i izbjegavanje postavljanja vlastite ličnosti na pijedestal, ukratko normalnost, scene čini dinamičnima, pa i zabavnima. Redateljica pak razgovor pomno navodi, ne bi li ogolila potisnute traume, a u konačnici odnose produbila. Ako otpori i postoje, oni su verbalizirani, a niti jedna sudionica ne smatra da će joj sudjelovanje naročito koristiti ili našteti; jasno je da ugled stvaraju umjetničkim radom, a ne osobnom pojavom, što ih samo čini uvjerljivijima u povlačenju granica bitnog od nebitnog. Posebno su uspjele scene zajedničkih okupljanja, koje čine autentično tkivo filma i iznose transgeneracijska iskustava, iz čega se razvija nimalo sebeljubljiva ili samosažalijevajuća priča, već ona utemeljena na samosvijesti i preuzimanju odgovornosti.
Bez glorifikacije, ali uvažavajući društvene uvjete i osobne teškoće, kao posebna se dimenzija filma nameće priča o pretkinjama. Pritom je već za doprinos javnoj raspravi važno podsjećanje na zanemarene društvene uloge žena, uključujući borbu za emancipaciju na osobnom i javnom planu. U javnosti su skoro neprisutne ženske figure, koje su utrle put zadobivanju osnovnih prava, dok osobna vizura naglašava težinu usklađivanja društvenih i obiteljskih zahtjeva, suštinski do danas nepromijenjena. Junakinje filma na neki su način nastavljačice identičnih sudbina, svojevremeno ukotvljene u poziciju između profesionalnih zahtjeva i samohranog majčinstva, bez financijske i emocionalne potpore. Utoliko se najmlađa generacija čini kao ona koja borbu prevodi na daljnju razinu, suprotno tradicionalnim očekivanjima, itekako svjesna njihove iluzornosti i prebacivanja zahtjeva na pojedinku.
Film funkcionira kao studija obiteljskih odnosa, ali ima ambiciju zamahnuti šire prema njihovim društvenim uvjetovanjima. Iako raspoznatljiva, ta tendencija ostaje najmanje uspjela, jer, sve ako i artikulira neke od problema s kojima se žena suočava, zanemaruje klasnu perspektivu, koja nije sasvim jednaka u centru Zagreba i negdje na periferiji, odnosno ruralnim područjima, gdje žena nije imala nikakvu mogućnost razviti svoj glas, a kamoli inzistirati na prenošenju iskustva. Ipak, u ovom je slučaju vlastita pozicija obrađena korektno, a makar festivalska publika ima priliku prisjetiti se imena žena, koje su u skladu s prevladavajućim praksama gotovo izbrisane iz društveno-kulturnog imaginarija ili su u njemu prisutne preko rada muškaraca.