Recenzije22. Liburnia Film Festival: "Geni moje djece" - Potisnuti portreti

22. Liburnia Film Festival: “Geni moje djece” – Potisnuti portreti

|

Nekoliko je recentnih dokumentaraca podudarnih na tematskoj razini, a dijelom i u korištenim postupcima, na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu tvorilo svojevrsnu programsku nišu orijentiranu na razlamanje obiteljskih dinamika, položaj autora/ice u odnosu prema protagonistima, kao i pitanja informiranog sudioništva u snimateljskim pothvatima. Onaj tko uzima kameru u ruke uvijek je u nezahvalnoj situaciji – s jedne je strane vođen umjetničkom ambicijom u dosezanju estetskih pretpostavki, s druge pritisnut odgovornošću prema snimanim subjektima, sve ako se oni samo povremeno pojavljuju ispred kamere. Najzapaženiji intimističko-obiteljski film “Naša djeca” (Factum, 2024.) Silvestra Kolbasa, proglašen najboljim na Liburniji, a na Puli nagrađen za režiju, prati susrete i razmimoilaženja redateljeve obitelji, pri čemu ne preza od prezentiranja trzavica, s kojima se publika većinski može poistovjetiti. Dijelom iz slične perspektive, no s fokusom na obiteljsku ostavštinu – u smislu intelektualnih postignuća i emocionalnog tereta pripadnog ženskoj obiteljskoj liniji, donosi Vladimira Spindler u filmu “Geni moje djece” (Zagreb film, 2024.).

Već naslov određuje smjer poduzetih filmskih propitivanja – vjerojatnost da će autoričina djeca ponoviti postupke kao i niz članica obitelji. Suprotno sugestiji, za odgovorom traga vodeći se idejom naučenog ponašanja, prije no urođenih predispozicija, konkretnom društvenom sredinom koja utječe na oblikovanje specifičnih svjetonazora i obrazaca. Navedena je problematika predmet predmet analize i razgovora sudionica, redom žena čije djelovanje opisujemo pojmom jake, javne ličnosti snažne kreativne ekspresije. Krug doduše prekida najmlađa Maša, uvidjevši problematičnost životnih izbora pretkinja, koje rezultiraju čak i izoliranošću.

Za razliku od Kolbasa kojem kamera postaje neodvojiv suputnik, bilježeći sva zbivanja i montirajući ih u dinamičnu cjelinu koja spaja različite vremenske periode da bi osobne dileme ogolila, Spindler nastupa režijski skučenije – pomno pripremivši situaciju snimanja. Film je strukturiran oko intervjua s nekoliko posljednjih članica obitelji poteklih od feministice i spisateljice Zofke Kveder (što urednike Hrvatskog biografskog leksikona nije spriječilo da njena biografija počne citatom: “Supruga liječnika, književnika i publicista”…), preko u javnosti možda najpoznatije Sunčane Šrkinjarić, do protagonistica filma – koreografkinje i plesne pedagoginje Tihane Škrinjarić, dječje spisateljice Sanje Pilić, odnosno redateljice i fotografkinje Vladimire Spindler i njene kćeri Maše. Svakoj postavlja pripremljena pitanja, ne bi li se rekonstruirali sukobi, zamjeranja, potisnute reakcije, međutim, zahvaljujući njihovoj samosvijesti, inteligenciji i razumijevanju pozicije svake ponaosob, rezultat neće biti zamjeranja i ljutnja, već prihvaćanje tuđih odluka kao sastavnog dijela života.

Film funkcionira kao studija obiteljskih odnosa, ali ima ambiciju zamahnuti šire prema njihovim društvenim uvjetovanjima.

Iako se na prvi pogled opisani postav može činiti klasičnim, čak i neinventivnim, autoironija, cinični osvrti na prošlost, empatija i izbjegavanje postavljanja vlastite ličnosti na pijedestal, ukratko normalnost, scene čini dinamičnima, pa i zabavnima. Redateljica pak razgovor pomno navodi, ne bi li ogolila potisnute traume, a u konačnici odnose produbila. Ako otpori i postoje, oni su verbalizirani, a niti jedna sudionica ne smatra da će joj sudjelovanje naročito koristiti ili našteti; jasno je da ugled stvaraju umjetničkim radom, a ne osobnom pojavom, što ih samo čini uvjerljivijima u povlačenju granica bitnog od nebitnog. Posebno su uspjele scene zajedničkih okupljanja, koje čine autentično tkivo filma i iznose transgeneracijska iskustava, iz čega se razvija nimalo sebeljubljiva ili samosažalijevajuća priča, već ona utemeljena na samosvijesti i preuzimanju odgovornosti.

Bez glorifikacije, ali uvažavajući društvene uvjete i osobne teškoće, kao posebna se dimenzija filma nameće priča o pretkinjama. Pritom je već za doprinos javnoj raspravi važno podsjećanje na zanemarene društvene uloge žena, uključujući borbu za emancipaciju na osobnom i javnom planu. U javnosti su skoro neprisutne ženske figure, koje su utrle put zadobivanju osnovnih prava, dok osobna vizura naglašava težinu usklađivanja društvenih i obiteljskih zahtjeva, suštinski do danas nepromijenjena. Junakinje filma na neki su način nastavljačice identičnih sudbina, svojevremeno ukotvljene u poziciju između profesionalnih zahtjeva i samohranog majčinstva, bez financijske i emocionalne potpore. Utoliko se najmlađa generacija čini kao ona koja borbu prevodi na daljnju razinu, suprotno tradicionalnim očekivanjima, itekako svjesna njihove iluzornosti i prebacivanja zahtjeva na pojedinku.

Film funkcionira kao studija obiteljskih odnosa, ali ima ambiciju zamahnuti šire prema njihovim društvenim uvjetovanjima. Iako raspoznatljiva, ta tendencija ostaje najmanje uspjela, jer, sve ako i artikulira neke od problema s kojima se žena suočava, zanemaruje klasnu perspektivu, koja nije sasvim jednaka u centru Zagreba i negdje na periferiji, odnosno ruralnim područjima, gdje žena nije imala nikakvu mogućnost razviti svoj glas, a kamoli inzistirati na prenošenju iskustva. Ipak, u ovom je slučaju vlastita pozicija obrađena korektno, a makar festivalska publika ima priliku prisjetiti se imena žena, koje su u skladu s prevladavajućim praksama gotovo izbrisane iz društveno-kulturnog imaginarija ili su u njemu prisutne preko rada muškaraca.

"Geni moje djece"
Režija i scenarij: Vladimira Spindler
Producent: Vinko Brešan
Direktor fotografije: Jasenko Rasol
Montaža: Vanja Siruček
Produkcija: Zagreb film
Zemlja podrijetla: Hrvatska
Godina proizvodnje: 2024.
Trajanje: 54 minute

Povezani tekstovi

21. Festival 25 FPS: “Biti John Smith” – A žudio je za slavom

"Biti John Smith" je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod.

Lennonofilija

"Treba li nam još jedan film o Johnu Lennonu?", moglo se pročitati povodom dva razmjerno svježa dokumentarna slikopisa o tom velikanu pop-rocka.

Filmski festival Doc Edge: Dvadeset godina dokumentarnog filma na Novom Zelandu

Ove je godine Filmski festival Doc Edge proslavio svoju dvadesetu godišnjicu, a tijekom desetljeća postao je i kvalifikacijski film za nagradu Oscar.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 20. DOKUarta

Završeno je jubilarno, 20. izdanje DOKUarta,, a nagrada publike pripala je filmu "Fiume o morte!" Igora Bezinovića s prosječnom ocjenom 4,81.

Werner Herzog, dokumentarist – od ekscentrika do klasika (II)

Drugi nastavak esejističkog serijala "Werner Herzog, dokumentarist - od ekscentrika do klasika".

Silvestar Mileta: “Osjećamo nepodijeljene simpatije prema novom konceptu Dana hrvatskog filma”

Umjetnički ravnatelj Dana hrvatskog filma, Silvestar Mileta, za Dokumentarni.net najavljuje njegovo 34. izdanje koje će se ponovno održati u Karlovcu.

Dva hrvatska dokumentarca u natjecateljskoj konkurenciji 68. DOK Leipziga!

Čak dva hrvatska dokumentarna filma ušla su u natjecateljski dio ovogodišnjeg, 68. DOK Leipziga.

82. Međunarodni filmski festival u Veneciji: “The Tale of Silyan” – Let iznad praznog ognjišta

Novi film Tamare Kotoveske, "The Tale of Silyan" / "Prikaznata za Siljan" (2025), prikazan je na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

21. Festival 25 FPS: “Biti John Smith” – A žudio je za slavom

"Biti John Smith" je svojevrsno autobiografsko ostvarenje, uvrnuto i pomaknuto, no koje bi se bez zadrške moglo svrstati u dokumentarni rod.

Novi azerbejdžanski film u Klubu MaMa

U Zagrebu će se 16. listopada u 19 sati, u prostoru Kluba MaMa, održati filmsko-diskurzivni program "Novi azerbejdžanski film".

Uvod u svijet Adama Curtisa – dokumentarist moći i ideologije

Adam Curtis nije prorok kraja, već analitičar raspada – poglavito raspada općeg smisla, pri čemu ne nudi izlaz, ali nas poziva da povijest iznova preispitamo.

Laura Mulvey dobitnica nagrade “Wild Dreamer” za životno djelo

Subversive Festival u suradnji s Kulturno informativnim centrom i Restartom, ugošćuje prominentnu britansku feminističku i filmsku teoretičarku i autoricu Lauru Mulvey.

Rada Šešić: “Hrvatski autori ove godine na DOKUart dolaze s izuzetno odvažnim filmovima”

Selektorica bjelovarskog festivala DOKUart, Rada Šešić, za Dokumentarni.net najavljuje jubilarno, dvadeseto izdanje ove filmske manifestacije.
Režija i scenarij: Vladimira Spindler<br> Producent: Vinko Brešan<br> Direktor fotografije: Jasenko Rasol<br> Montaža: Vanja Siruček<br> Produkcija: Zagreb film<br> Zemlja podrijetla: Hrvatska<br> Godina proizvodnje: 2024.<br> Trajanje: 54 minute22. Liburnia Film Festival: "Geni moje djece" - Potisnuti portreti