Glavnu nagradu međunarodnog žirija 7. AJB DOC-a – Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, održanog u Sarajevu od 13. do 17. rujna, osvojila je “Nasmijana Gruzija” / “Smiling Georgia” / “Gimiliani Sakartvelo” (2023) Luke Beradzea, ostvarena u gruzijsko-njemačkoj produkciji. Nagrada programskog žirija Al Jazeere Balkans, koji su činili Lejla Dedić, Đani Hasečić i Sead Kreševljaković, dodijeljena je filmu “Holy Redemption” (2024) Joséa Carlosa Soaresa, Tanjua Şahina i Aslihan Eker Çakmak, ostvarenom u produkciji Turske radiotelevizije TRT (Türkye radyo televizyon kurumu), na AJB DOC-u prikazanoj svjetski premijerno, nakon zatvorene pretpremijere u Turskoj.
Općinstvu (donekle) upućenomu u vazda napete odnose između Izraela i Palestine, tema i motivi u “Holy Redemption” (donekle) su poznati, o čemu suautorica Aslihan Eker Çakmak u nekim popratnim razgovorima jednostavno izjavljuje: “Ova priča je već mnogo puta ispričana iz različitih perspektiva.” Jedna tema, dakako, u svijetu kinematografije nije i ne može biti iscrpljena jednim djelom, osobito ne ona tako važna, složena i dugotrajna kao što je ova koja se grana svakog mjeseca, tjedna, dana, a tijekom je mnogih desetljeća pulsirala u brojnim obličjima. Kako nas izvješćuju u samom filmu, snimanje je trajalo dvadesetidva dana, a pripovjedač profesionalno spikerskog glasa i načina, u tonu koji spaja objektivnost, angažiranost i hitnju neposrednosti te sve začinjava mjericom napetosti, u prikazanoj inačici govoreći na američkom engleskom, opetovano će spomenuti kako je filmskoj ekipi valjalo steći povjerenje intervjuiranih i drugog stanovništva koje im je pomagalo te da su u više navrata dobili pristup mjestima i lokacijama u kojima dotad nije službeno snimano za medije, čak štoviše i pokojima čije se postojanje taji od javnosti.
Riječ je o izraelskim naseljima i tzv. ispostavama, odnosno kampovima, nekima službeno znanima i priznatima, nekima tek u nastanku, podignutima na teritorijima Palestine, Zapadnoj obali i Pojasu Gaze, što je već desetljećima izraelski sustavni postupak prisvajanja te zemlje i istjerivanja mrskih im Arapa. Opisana taktika je sljedeća: šačica Izraelaca podigne naselje na palestinskom teritoriju, u blizini njihovih naselja i sela te potom svakodnevnim upornim nasiljem ometaju, odnosno paraliziraju život tamošnjih stanovnika i tako ih prisiljavaju da se odsele. “Holy Redemption” usmjeren je na prikaz djelovanja radikalnih židovskih vjerskih skupina, među kojima su najistaknutiji oni zvani Brdska mladež (Hilltop Youth / No’ar HaGva’ot), aktivni od kraja 1990-ih, često, iako neslužbeno, podržani i obučeni od vlade i vojske koji ih opskrbljuju strujom, vodom, oružjem, odorama i brinu se o njihovoj sigurnosti, upućuje nas se u filmu.
“Holy Redemption” zgusnuto je, zbijeno, intenzivno, jasno profilirano ostvarenje neskrivenog angažmana koje ostavlja snažan utisak i zasigurno ispunjava jednu od svojih namjera, a ta je upoznavanje ili podsjećanje gledatelja na rečenu nevolju koja ne govori samo o sebi nego i o stanju svijeta i čovječanstva.
Mnogi sugovornici i predstavnici tih skupina otvoreno govore o tomu da smatraju da sve Arape na tom području treba poubijati ili ih odande raseliti, a brojne prizore njihovih agresivnih napada, paleža, pucanja, ubijanja gledamo u obilju mahom tehnički manjkavih, ali dovoljno čitljivih arhivskih snimaka koje kriomice zabilježiše profesionalci, ali i, vjerojatno mobitelima, obični ljudi, svjedoci i žrtve nasilja. Rečeni izraelski naseljenici, kako je u filmu prikazano, neusporedivo bolje obučeni i u svakom, pogledu, uključujući i financijskom, moćniji od lokalnog stanovništva, vođeni su riječima iz Biblije koje kažu da su granice židovske države one koje je Bog obećao Abrahamu. “Biblija je jedini važan dokument”, veli jedna od vođa ekstremističkog izraelskog ortodoksnog cionističkog naseljeničkog pokreta, gotovo osamdesetogodišnja Daniela Weiss, još u punoj snazi. (U jednom osvrtu na film opisana je kao “sredovječna gospođa”.) Dodat će i kako ju je sam izraelski premijer Benjamin Netanyahu telefonski uputio da tamo i tamo odmah podigne novi naseljenički kamp.
Mržnja, zlo, nasilje i fanatično nepokolebljivo uvjerenje zorno su i bolno prikazani u dinamičnom, gotovo bombastičnom tempu, iako zakonski okvir rabote nije osobito dobro razjašnjen, dok se osobitost pristupa očituje u tomu da su svi sugovornici Izraelci, kako naseljenički ekstremisti, tako i oni koji te postupke osuđuju. Jer mnogi Izraelci, među kojima i funkcionari, odlučni su, no očito nedovoljno utjecajni i više-manje nemoćni protivnici radikalnih ideja i prikazanih nasilnih naseljeničkih metoda. Razgovarajući samo s Izraelcima, filmaši su, vele, htjeli izbjeći moguće osude za pristranost. To zacijelo jest mudra odluka, no time su cjelinu donekle lišili stvaranja šire i informativnije slike, a “Holy Redemption” ni s takvim formalnim okvirom ne ostavlja ni najmanju dvojbu oko toga za koga zdušno navija.
Oblikovan ponajprije kao (iznadprosječan) novinarsko istraživački TV-uradak, što je naveo i žiri koji ju je nagradio, “Holy Redemption” zgusnuto je, zbijeno, intenzivno, jasno profilirano ostvarenje neskrivenog angažmana koje ostavlja snažan utisak i zasigurno ispunjava jednu od svojih namjera, a ta je upoznavanje ili podsjećanje gledatelja na rečenu nevolju koja ne govori samo o sebi nego i o stanju svijeta i čovječanstva. A razmišljajući o nekom filmu, razmišljamo i o sebi, kako je u jednom od najavnih razgovora rekao član toga žirija i jedan od izbornika programa AJB DOC-a, Sead Kreševljaković.